"MARACANAZO"- DAN KADA JE PLAKAO CIJELI BRAZIL

-Alcides Ghiggia postiže gol za pobjedu

Izraz “Maracanazao“ dolazi od portugalske riječi “maracanaco“ što bi u doslovnom prijevodu značilo “debakl na Marakani“. Ime je dobio po kultnom stadionu na kojem je odigrana finalna utakmica Svjetskog prvenstva 1950. Smatra se za najvećom tragedijom u povijesti brazilskog nogometa. Utakmica nije ostavila trag samo na igračima već na cjelokupnom brazilskom stanovništvu. Brazil do tada još nije bio svjetski prvak, a sada je imamo jedinstvenu priliku na domaćem terenu po prvi puta to i postati. Cijeli Brazil je očekivao ni više ni manje nego naslov. Sve činjenice su tome i išle u prilog. Međutim nešto se pitalo i Urugvajce.

Četvrto po redu svjetsko prvenstvo se održalo 1950. u Brazilu. Kao što znamo ovo je prvo svjetsko prvenstvo nakon drugog svjetskog rata. Izdanja koja su trebala biti 1942. i 1946. su otkazana zbog rata. FIFA je pošto-poto htjela nastaviti sa održavanjem te je odabrala Brazil za domaćina zbog stanja u kakvom je bila Europa nakon završetka rata. Većina Europe je tada bila u ruševinama i ni jedna od tih država nije htjela organizirati tako zahtjevno natjecanje poput svjetskog prvenstva. Isprva se natjecanje trebalo održati 1949. ali je bilo pod velikim znakom upitnika stoga je dogovoreno da se održi godinu kasnije.

Jučer ste mogli čitati o utakmici koja se smatra za jednim od najvećih iznenađenja u povijesti SP-a, a odigrala se upravo 1950. u Brazilu. U toj utakmici su amateri iz SAD-a pobijedili favorizirane Engleze golom studenta Gaetjensa. Prije nego krenemo na bit ove priče za početak ćemo se malo upoznati sa Mundijalom u Brazilu. Ovo svjetsko prvenstvo je jedino u povijesti gdje prvak nije dobiven nakon jedne finalne utakmice već je odlučen drugačijim formatom natjecanja. Brazil i Italija su jedine države koje su se automatski kvalificirale. Brazil kao domaćin, a Italija kao branitelj naslova. Italija je u Brazil otputovala bitno slabija zbog avionske nesreće koja se dogodila godinu ranije u kojoj su poginuli igrači Torina tada najbolje momčadi u Italiji. Ukupno je 13 momčadi sudjelovalo. Neke od momčadi koje su, kroz kvalifikacije, izborile nastup su naposljetku odustale. Stoga je FIFA pozvala druge nacije međutim ni s njima im se nije posrećilo. U Brazilu je predstavljen novi način natjecanja koji ipak nije zaživio. Ekipe su bile podijeljene u četiri grupe sa po četiri momčadi. Zbog manjka reprezentacija smo tako u posljednjoj grupi imali samo dvije momčadi, Urugvaj i Boliviju. Nakon grupne faze svaki od četiri pobjednika bi formirali novu grupu, tzv. finalnu rundu gdje bi svatko igrao protiv svakog.

Brazil je kao domaćin bio jedan od glavnih favorita za osvajanje naslova. Odmah do njih su bili Englezi, europski kraljevi nogometa. Brazilska javnost je jako puno očekivala od njihove momčadi. Brazil do tada nije bio prvak, a sada su na svom terenu imali priliku osvojiti svoju povijesnu titulu. Brazilci su bili smješteni u grupi A zajedno sa Meksikom, Švicarskom i Jugoslavijom. Prvenstvo su započeli sa visokom 4-0 pobjedom nad Meksikom pred skoro 82 000 navijača. S dobrim igrama nisu nastavili u sljedećoj utakmici koju su igrali protiv Švicaraca. Iako su dva puta su vodili na kraju su se morali zadovoljiti sa neodlučenim rezultatom. Švicarska je izjednačila u 88. minuti. Tako je Selecao uoči zadnjeg susreta grupne faze bio bod u zaostatku za Jugoslavijom koja je u prva dva susreta ostvarili maksimalnih 4 boda (tada je pobjeda vrijedila dva boda). Važnost treće utakmice su uvidjeli i navijači koji su u velikom broju pohodili odlučujuću utakmicu za prolaz skupine. Preko 140 000 Brazilaca se skupilo na Marakani. Jugoslaviji je i remi bio dovoljan za prolaz. Brazil je vrlo rano poveo. Već u četvrtoj minuti je zabio Ademir. Konačnih 2-0 je postavio Zizinho 20-ak minuta prije kraja te time Brazil odveo u finalnu grupu.

Iz druge grupe su prošli Španjolci kojima su posao dodatno olakšali Amerikanci porazivši favorizirane Engleze. Pobjednik treće grupe je bila Švedska koji su u prvom susretu pobijedili branitelje naslova Talijane te time znatno olakšali put ka prolasku dalje. U trećoj grupi je bilo tri momčad, a u četvrtoj samo dvije kao što sam već i napisao. U toj posljednjoj grupi, prvi svjetski prvak, Urugvaj se lako obračunao sa slabašnom Bolivijom. Pregazili su ih sa 8-0. Tako su se u završnoj fazi/grupi našli Brazil, Španjolska, Švedska i Urugvaj. Nije bilo prenošenja bodova već je svaka od momčadi startala od početka.

Urugvaj je u prvoj utakmici igrao sa Španjolskom, a Brazil protiv Švedske. Domaćin se, kao glavni favorit, lako obračunao sa Skandinavcima. Porazili su ih sa visokih 7-1. Ademir je bio heroj sa čak četiri gola. Šveđani su uspjeli smanjiti tek na 5-1. Druga utakmica je završila bez pobjednika. Poveo je Urugvaj da bi Španjolci preokrenuli rezultat. Konačnih 2-2 je postavio Varela.

Brazil je još jednom demonstrirao silu pobijedivši Španjolce sa 6-1. Usporedbe radi na ovoj utakmici je bilo preko 150 000 navijača dok ih je primjerice na drugom susretu između Urugvaja i Švedske bilo nešto manje od 8000. U toj utakmici je Urugvaj spretno i sretno stigao do vrijedne pobijede čime je ostao u igri za naslov. Iako su dva puta gubili (0-1 i 1-2) na kraju su slavili s minimalnih 3-2. Miguez je zabio pet minuta prije kraja.

Uoči zadnjeg susreta Brazil je bio prvi na tablici sa 4 boda, a odmah iza njihovi južni susjedi sa bodom manje. Povijest je, eto, tako htjela da se u posljednjoj utakmici susretnu upravo jedine dvije momčadi koje su ostale u igri za naslov. Odlučujuća utakmica se odigrala 16. srpnja 1950. na velebnoj Marakani. FIFA danas ovu utakmicu priznaje kao službeno finale SP-a 1950. Na utakmici je bilo nevjerojatnih 173 850 gledatelja (službeni FIFA podaci). Domaćinu je za naslov bio dovoljan i bod. S obzirom na sjajnu igru Brazilaca u drugom krugu, veliku podršku na tribinama te ne baš dobre predstave Urugvaja (izuzevši prvu utakmicu protiv Bolivije) zar je itko mogao očekivati išta više osim naslova. Kad tome pridodamo pobjedu Brazilaca od 5-1 nad istim protivnikom 1949. na prvenstvu Južne Amerike sve se činilo idealnim.

Danima prije utakmice Brazil je već bio proglašen novim prvakom. Urugvaju se nije davalo puno šansi. Nekoliko sati prije utakmice gradonačelnik Ria je održao govor gdje je rekao: „Vi, nogometaši, koji ćete za nekoliko sati biti pozdravljeni kao prvaci od milijun svojih sunarodnjaka! Vi, koji nemate pravog protivnika na cijeloj hemisferi! Vi, koji ćete nadjačati bilo kojeg protivnika! Vi, koje vas ja već pozdravljam kao pobjednike!“ Snimljena je i pobjednička pjesma koja se trebala svirati nakon finala.

Već od ranog jutra tog 16. srpnja je počelo slavlje, a i pjevala se pjesma „Brazil mora pobijediti“. Slavlje se, naravno, nastavilo sve do početka utakmice.

Na naslovnici brazilskih novina “O Mundo“, koje su izašle na dan utakmice, je uz sliku reprezentativaca pisalo: „Estes sao os campeoes do mundo!“ što bi u prijevodu značilo „ovo su svjetski prvaci“. Urugvajski kapetan Obdulio Varela je kupio što više kopija je mogao te ih je položio na pod kupaonice i potaknuo svoje igrače uriniraju po njima. Čin koji bi danas izazvao veliki skandal i zgražanje sviju. Kasnije se i obratio suigračima uz riječi da ako se budu branili nemaju se čemu nadati te nadodao: „Moramo se suočiti sa svim izgledima ali nas ne smiju zastrašiti navijači niti protivnički igrači.“ Vjerujmo sebi, a njih tko šiša. Idemo im pokazati tko smo i što smo. Tako je kapetan Urugvaja hrabrio svoje suigrače.

Nitko nije vjerovao da Urugvajci mogu do pobijede čak ni direktori reprezentacije koji su im priopćili kako je i ovo već veliki uspjeh. Uz to su rekli kako mogu biti sretni ako izgube sa 3,4 gola razlike.

-naslovnica "O Mundoa": "Ovo su svjetski prvaci"

Za razliku od utakmice SAD-a i Engleske gdje su poluamateri pobijedili profesionalce iz Europe, Urugvaj je do tada već jednom osvojio svjetski naslov, osam puta bio prvak Južne Amerike te dvostruki olimpijski pobjednik. Momčad koja u najmanju ruku zaslužuje veliko poštovanje.

Utakmica je počela prema očekivanom. Brazil je napadao dok su se Urugvajci uglavnom branili. Uspjeli su sačuvati svoju mrežu netaknutom te se na poluvrijeme otišlo bez golova. Cijeli stadion je počeo vrištati kada je Friaca zabio na početku drugog poluvremena. Do kraja utakmice je ostalo 40 minuta. Urugvaj je izjednačio u 66. minuti. Zabio je Schiaffino. Iako je Brazil i s ovim rezultatom bio prvak, najgore je tek uslijedilo. Mogla su se vidjeti zabrinuta lica na brazilskim navijačima. Kako to uvijek biva pojavili su se osjećaji nervoze i straha. Konačan udarac Brazilu te gol za pobjedu Urugvaja je zabio Ghiggia, 11 minuta prije kraja. Alcides Ghiggia, čovjek koji je utišao, prema nekim podacima, 200 000 Brazilaca. Šok, muk i nevjerica na Marakani. Grobna tišina. Brazil nije uspio izjednačiti te je Urugvaj po drugi puta osvojio trofej Julesa Rimeta za najbolju svjetsku momčad. Svi su briznuli u plač nakon posljednjeg sučevog zvižduka. Suze radosnice na licima urugvajskih igrača. Plakali su i svi Brazilci ali od tuge.

Ova utakmica je kasnije postala poznata pod nazivom “maracanazo“. “Maracanazo“ što bi u prijevodu značilo “debakl na Marakani“.

Teško je opisati riječima što se točno dogodilo taj dan ali sama činjenica kako su neki od navijača počinili samoubojstvo dovoljno govori. Mnogi novinari su odbili prihvatiti činjenicu da su izgubili. Neke od igrača je kasnije čuvala policija jer su strahovali za svoje živote. Ademir, najbolji strijelac tog prvenstva sa 8 golova, se prisjeća kako je nakon završetka otišao u svlačionicu zajedno s ostalim igračima. Čim se stvorila prilika sjeo je za volan te se odvezao do jednog otoka u blizini Rio de Janeira gdje je ostao 15 dana. „Želio sam se maknuti od svega“- Ademir. Neki od igrača više nikada nisu zaigrali za reprezentaciju. Bijele dresove koje su nosili u finalu su zamijenili današnjim žutim dresovima.

10-ak godina prije, ovog tragičnog trenutka za brazilski nogomet, se rodio jedan od najbolji nogometaša u povijesti Edson Arantes do Nascimento Pele. „Kada sam vidio oca kako plače nakon Svjetskog prvenstva 1950., obećao sam mu da ću za njega osvojiti naslov svjetskog prvaka. Poraz, također, može značiti početak nečeg lijepog.“- Pele. Pele je obećanje i ispunio. Odveo je Brazil do tri naslova. Kasnije su osvojili još dva što ih čini najuspješnijom reprezentacijom u povijesti. Nilton Santos i Castilho su jedini koji su iz ove tragične generacije uspjeli osvojiti naslove 1958. i 1962.

Urugvajcima je ovo bio drugi ali i posljednji naslov svjetskog prvaka. Heroj iz 1950., Ghiggia je umro 2015. godine, točno na isti dan kada je i zabio pobjedonosni pogodak. 65 godina poslije. Poznata je njegova izreka kako su samo tri osobe uspjele utišati Marakanu: Frank Sinatra, papa te on.

I to Vam je nogomet. Sport zbog kojeg su se prekidali ali i počinjali ratovi. Sport koji je mijenjao povijest. Igra koja je više od samog sporta posebno za one fanatične i zaluđene zemlje kao što je Brazil gdje jedan poraz može dovesti do pogubnih scenarija. Zemlja gdje je nogomet dio kulture, a ova utakmica zabilježena kao nacionalna tragedija. 16. srpanj 1950., ni u Urugvaju ali ni u Brazilu, nikada ali nikada neće biti zaboravljen.

Reprezentacije Brazila i Urugvaja iz albuma "Balas futebol!- Copa do Mundo 1950"