Language

Friday, January 17, 2020

ONI SU MALI, ALI SU VELIKI, ODNOSNO HOĆU REĆI, NISU VIŠE MALI, ALI SU DOSTA VELIKI DA NE BUDU MALI


"Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali"

Lipo je bit mlad a još lipše mlad al' dovoljno star da mo'š reć ovaj film sam gleda od početka
Vidija sam sve i sićam se svega
Samo primotaš kazetu u glavi
Trideset godina
Jebentisve to je skoro pa pola života
Da
Toliko je prošlo od početka priče o kockastom dresu
Puno toga se prominilo
I ti si se prominija
Ali njih i dalje čekaš, gledaš, strepiš, veseliš se i tuguješ
Tu se ništa prominilo nije
Vatreni

"Oni su mali"

17.listopada 1990.
Sklepani na brzinu
Igra je ko je tija pa i oni koji tu pripadali nisu
Ako smo i znali da je početak nečeg novog nismo mogli znat koju sliku ćemo dobit kad i zadnja puzzla legne na svoje misto
Neki dijelovi su bili tu, neki još u kutiji a neke je tek tribalo pronać
Idućih godina u sjeni košarke i rata igrat ćemo za brokve
Kad su nas primali valjda su mislili
Evo još jedne Estonije u nizu
Croatia?
Whatever.
Ali mi smo imali druge planove
Prvi će s  njima bit upoznati Španjolci
Skroz bili dresovi u Valenciji
I Robert Prosinečki je tu
2:0
Doć će i oronuli Diego u Zagreb da nam pruži ruku
Proć će i USA '94
Doć će jesen i prva prava
U Estoniji
Dobit ćemo Baggia i Italiju u Palermu
Oni nas neće nikad
Prvi put na pozornici
Turci i kiša u Nottinghamu
Bila je 86. minuta
Aljoša asanovićevski dodaje a Vlaović u sprintu ka' bez duše
I to je 1:0
Božo Sušec i divlja srića
A onda sunčano popodne u Sheffieldu
Onaj čije se ime ne spominje vadi lob iz šešira
Veliki medo na golu je bisan i nemoćan
I to je 3:0
Idemo kući prije vrimena jer Njemci su veliki i kad su mali
Ruka Jerkana i faul u napadu
Sudac, nepravda I suze
Al' neka
Pamtimo

"Nisu više mali"

Za ono pravo morali smo ispustit dušu
Splitska bura, Danci i Primož Gliha
Onaj medo spašava nas u Grčkoj
Kijev, Ševa i straj u kostima
Alen Bokšić i gol u gostima
Francuska
Kako onda tako i danas kad krene klavir i Joe Cocker zagrmi onim karta devera glasom znaš da  ne'š izdržat
Lens Jamajka i Mario Stanić
I to je 1:0
You are so beautiful
Je, patetično je al' nije lažno
Samo suviše lipo da ne bi rukom brisa oči
A u Nantesu se brisa znoj
Plus 35  i mučenje s dosadno upornim Japancima
Jedva jedan
Bordeaux i žuto žuti Balkanci
Penal prvi
Gol
Nije gol
U kurac kako nije gol?
Penal drugi
Vrat, ruka, puls
Misli Stelea
Pa nije valjda tol'ko glup da puca dva puta u istu stranu?
A možda on misli da to i ja mislim?
Ma pucat će mi opet u istu
Tu ću se bacit
Dobro je mislija al' nedovoljno dobro
Gol
Jedan će bit dovoljan
Lyon i Robert Jarni
Krsti se on krstimo se mi
3:0
Pariz prvi dio
Ne pitaj
Srce tu epizodu uvik priskače
Pariz drugi dio
Van Der Sar ostaje na krivoj nozi
Gleda balun ka' dobre noge u prolazu
I to je 2:1
Bronca
Eto ih doma
Ćiro pleše
Ja sam djevojka sa sela

"Oni su veliki"

Ne znam za vas al' još uvik se ježim na njegove golove
Šta je bilo posli, šta je danas
Nisam slip, znamo sve
I van terena i van kopački
Ali ne dam to
Ne dam sićanje na doživljenu sriću
Neće dugo ni trajat
Već iduće gledamo s kauča
Cidit ćemo taj plod dok god budemo mogli
Kraj će doć s okusom  Bonita banana iz Ekvadora
I po svim kanonima nogometnog žanra uslijedilo bi desetljeće ili dva bauljanja po trećim jakosnim skupinama prid svaki ždrijeb
I ko zna kad bi se opet vratili
O Mađarima znate sve
ali pitajte Bugare Rumunje kad su zadnji put vidili svjetsko?
Da
1998.
Nama je normalno da nas ima na svakom
To nije normalno
Samo smo razmaženi

"Ali su dosta veliki da ne budu mali"

Mučit ćemo se i bit će teško
Ka' Casper niotkud pojavit će se Dado Pršo i zavuć ga Sloveniji s igračem manje
Jedan od slađih
I nismo pali
Ić ćemo i u Berlin da pijani od ponosa slušamo  himnu i gledamo Brazil
Vidit ćemo i tri žuta na odlasku
A onda će doć Slaven Bilić
Opet smo imali mozak uz out liniju
Nikog nećemo volit ka' njega
S razlogom
Znaju Englezi zašto
Šamar usrid Londona
Vratit će nam kasnije
Al' neka
Bilo je lipo

"Oni su mali ali su veliki"

I Njemci će dobit svoje i niko neće bit iznenađen
Oćemo mi kad nas napusti srića
Prokleta Turska
Boli i danas
Dugo će visit taj oblak i kad budemo jaki bit ćemo slabi
Kuvat ćemo dobro al' uvik će neko drugi sist za stol
I Španjolska i Portugal

"Oni su veliki ali su mali"

I kad skoro sve već ode kvragu otić ćemo u Rusiju
Da nam vrate dug
A onaj mali plavi šta se ničeg ne sjeća igrat će da ga zauvik zapamtimo
Je
Bilo je nadrealno, ka' drama ka' film
Bili smo blizu
I prije smo znali da možemo
Sada znamo da nije nemoguće
Možda već idući put

"Oni su veliki"

Možda i jedina preostala stvar koja nas veže
I mene Dalmatinca i vas  Smogovce
I mene livog i vas  desne
I profesore doktore i radnike seljake
I dicu penzionere sirotinju milionere
Nijedna druga
Samo oni i nekad davno Goran Ivanišević
Pa to je samo nogomet?!
Je
Samo nogomet
Nit' je život nit' je od života veći al' u jednom je bolji
I kad završi nikad ne prestaje
Rusko srebro skupa s nama sad je već dva lita starije
Na kazeti ima još mista
Parna je godina
I evo ih opet

Pričam o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji
Jer ona je ka' i žena
Davno si se u nju zaljubija
Ljutiš malo ti nju, malo ona tebe
Al' kad zbrojiš sve
Jebiga

Voliš je.


Stjepan Svalina

Saturday, January 11, 2020

CIBALIA: POVIJEST TE PRIKAZ KLUBA KROZ ALBUME SA SLIČICAMA

HNK Cibalia 100 godina (foto: hnk-cibalia.hr)

SAMI POČECI
Ideja o osnivanju nogometnog kluba u Vinkovcima nastala je još na samom početku 20. stoljeća. Sve je, međutim, za neka bolja vremena odgodio Prvi svjetski rat. Ideja je opstala i po završetku rata, a isti ljudi, predvođeni Slavkom Jankovićem, okupili su se 7. svibnja 1919. godine u svratištu hotela Slavonija i odlučili da se klub osnuje i registrira. Na osnivačkoj skupštini za predsjednika je izabran Dr. Đuro Topalović, a diskusija se vodila oko toga hoće li klub biti akademski ili građanski, nogometni ili športski te hoće li se zvati Cibalia ili Graničar. Prevladalo je mišljenje Slavka Jankovića, uz Mišu Zambelija glavnog utemeljitelja osnivačke skupštine i prvog kapetana kluba, pa je osnovan Građanski športski klub Cibalia Vinkovci unutar kojeg su, uz tenis, djelovale i sekcije drugih sportova. Prvi dresovi bili su ljubičasti, a gaćice bijele, iako su prve klupske boje bile crna i bijela. Drugih dresova, osim ljubičastih, u tom trenutku jednostavno nisu imali. Prvo igralište Cibalije bilo je na Vašarištu, a svoju prvu utakmicu Cibalia je odigrala protiv ŽŠK-a iz Vinkovaca i upisala poraz 2:3. Od tada Cibalia počinje igrati i sa klubovima iz drugih gradova, a prvi klub kojeg je ugostila bila je Slavija iz Osijeka koja je tada slovila kao najbolji slavonski sastav. Prvo slavlje Cibalia je dočekala protiv ŠK iz Mitrovice kada je upisana više nego uvjerljiva pobjeda 12:0. GŠK Cibalia i ŽŠK ubrzo su fuzionirani u Željezničarski građanski športski klub Cibalia, a već 1920. godine osvojen je prvi naslov. Pobjedom u Đakovu nad ŠK Đakovo Cibalia je osvojila naslov Župe. 1921. godine Cibalia je ponovila isti uspjeh, ali stigla i do najvrijednijeg naslova, onog prvaka provincije Zagrebačkog nogometnog podsaveza u kojem su se natjecale momčadi od Zemuna do Zagreba. Svibanj 1931. godine ostao je upamćen po tome što je tada otvoreno novo Cibalijino igralište u Lenijama. Novo igralište napravljeno je na terenu Brodske imovne općine koje je Cibalia zakupila na 99 godina. U ljeto 1939. godine izgorjela je drvena tribina na Cibalijinom igralištu, a Uprava kluba predvođena Martinom Balingom brzo je prikupila novčana sredstva za obnovu i izgradnju nove. Godinu dana kasnije Cibalia je kupila i postala vlasnik zemljišta na kojem je bilo igralište. Sredinom 30-ih i početkom 40-ih godina prošlog stoljeća ojačala je Sloga koja je tada
uzvratila Cibaliji za ranije poraze. Vinkovci su dobili veliki gradski derbi, dvoboj crno- bijelih(Cibalia) i crveno-bijelih(Sloga), a susrete ovih dvaju klubova u to vrijeme pratilo je više od tisuću gledatelja.

DRUGI SVJETSKI RAT I BORBA ZA IME CIBALIA
Unatoč Drugom svjetskom ratu i teškim vremenima, nogomet se u Vinkovcima igrao i 1941. godine. 12. listopada otvorena je tako nova tribina sa 230 sjedećih mjesta koja zadržala isti izgled sve do 2009. godine kada ju je vatra u potpunosti progutala. U 1943. i 1944. godini, zbog ratnih nedaća, momčad se jedva mogla sastaviti, a teško je tada bilo i putovati na gostovanja. Utakmice su se odigravale u prijepodnevnim terminima kako bi se igrači mogli vratiti kući istoga dana. U svibnju 1944. godine, unatoč ratnim nedaćama, obilježena je 25. godišnjica kluba i tim povodom u Vinkovcima je gostovao Građanski iz Zagreba.

Nakon povlačenja Njemačkih okupacijskih snaga 13. travnja 1945. godine te uspostave nove vlasti, obnavljao se kulturni i športski život u gradu. Svoju prvu sjednicu uprava Cibalije održala je 27. rujna 1945. godine. Vodila se velika borba za opstanak imena kluba, a u vrijeme tih događanja, neposredno po svršetku Drugog svjetskog rata, osnovan je i OFD Spartak. Spajanjem ovih dvaju klubova stvoreno je FD Graničar, a 25. veljače 1947. godine spajanjem Graničara i Sloge nastaje je FD Dinamo Vinkovci.

DINAMO VINKOVCI
U sezoni 1948./1949. Dinamo se natjecao u Republičkoj ligi, a u kupu se momčad plasirala među 16 najboljih momčadi Jugoslavije. Od 1952. Dinamo se natjecao u Osječkoj podsaveznoj ligi, od 1953. u Jedinstvenoj slavonskoj nogometnoj ligi, a od 1954. godine u novoosnovanoj Podsaveznoj ligi Slavonski Brod kada je osvojio naslov prvaka. U Trećoj nogometnoj zoni Dinamo je prvi puta nastupao 1955., a godina je ostala upisana i po tome što je za predsjednika kluba izabran Nikola Mika Blažanin koji je tu funkciju obnašao gotovo 2 i pol desetljeća.
Još sredinom sada već davne 1961. godine započela je izgradnja stadiona na kojem HNK Cibalia Vinkovci nastupa i danas. Dvije godine kasnije, Vinkovci su dobili objekt koji je bio na ponos  svih građana. Svečano otvorenje održano je 25. svibnja 1963. povodom Dana mladosti po kojem i dobiva ime. Pred oko 15.000 ljudi iz grada i okolnih mjesta održan je prigodni program u kojem je sudjelovalo čak 1200 sudionika. Isti dan, reprezentacija Vinkovaca snage je odmjerila s Veležom, a taj susret završio je bez pobjednika – 2:2.
U prvenstvenoj sezoni 1967./1968. Dinamo je postao prvakom Slavonske lige. U doigravanju za Drugu saveznu ligu pobijedio je NK Zadar i NK Orijent i postao član Druge lige. Dinamo je nastupao prvo u sjevernoj, a zatim u zapadnoj skupini Druge lige. Momčad su u početku vodili Tonko Vukušić, Marijan Nosić i Dorđe Mirčetić. Skeleđija, Bručić i Šesto bili su istinski nogometni znalci čijih se poteza i danas vrlo rado sjećaju stariji ljubitelji nogometa. Kao 7. momčad ukinute Druge savezne lige sjever Dinamo je 1973. godine odigrao dvije kvalifikacijske utakmice s NK Rovinj, amaterskim prvakom Hrvatske za mjesto u zapadnoj skupini. U oba susreta Dinamo je pobijedio i postao članom zapadne skupine, ali samo jednu sezonu. Osvojivši naslov prvaka Republičke lige ponovno postaje članom zapadne skupine Druge savezne lige, ovaj puta za duže vrijeme, od 1975./1976. do povijesne sezone 1981./1982. U natjecateljskoj sezoni 1975./1976. u klub je došla nogometna legenda Dražen Jerković, a njegov dolazak označio je prekretnicu u razvitku kluba. Trener je bio u sezoni 1975./1976., a sportski direktor od 1983. i 1989.
Dužnost trenera u sezoni 1976./1977. preuzeo je poznati nogometni stručnjak Otto Barić. Predsjednikom kluba imenovan je Tomislav Ledić, a Mika Blažanin zaslužio je naziv doživotnog počasnog predsjednika kluba. 1977. godine proslavljena je 30. obljetnica djelovanja NK Dinamo. U srpnju te godine pred 10.000 gledatelja odigrana je utakmica sa Zagrebačkim Dinamom, a nekoliko dana kasnije sa Hajdukom iz Splita. U kolovozu je gostovao i treći prvoligaš - NK Osijek. Te godine stadion je obnovljen, a započeta je i izgradnja dva pomoćna igrališta. Otto Barić stvarao je Dinamo koji je pod vodstvom Tonka Cice Vukušića ostvario ulazak u Prvu saveznu ligu, najveći uspjeh u dotadašnjoj povijesti kluba. Svima poznati susret s Čelikom odigran je 6. lipnja 1982. godine pred 15.000 gledatelja. Osim trostrukog strijelca Sulejmana Halilovića, gostujuću mrežu pogađali su još Nenad Lušić i Ivica Tunjić. Za momčad koja je ostvarila taj uspjeh nastupili su Tomislav Radić, Stevo Bogdan, Branko Mlinar, Svetozar Mirosavljević, Ilija Radić, Dušan Kesić, Nedan i Srećko Lušić, Ivica Tunjić, Milorad Rajović i Sulejman Halilović. Upravo za ovoga posljednjeg stručnjaci, ali i laici tvrde da je najbolji igrač u povijesti Dinama, odnosno Cibalije. Bio je najbolji strijelac prvenstva u Drugoj ligi u više navrata, a u sezoni 1982./1983. i u Prvoj ligi. Iz drugoligaškog Dinama dospio je i do reprezentacije, a prema izboru kapetana prvoligaša i sportskih novinara proglašen je i najboljim igračem lige. U magazinu Tempo osvajač je tada najveće nagrade Zlatna kopačka. U prvoligaškoj konkurenciji Dinamo je nastupao pet sezona.

POVRATAK IMENA CIBALIA I HNL
5. listopada 1990. godine klub se vratio svojim korijenima i starom imenu Cibalia. Formiranjem Hrvatske nogometne lige, Cibalia je na temelju ranijih uspjeha bila član prvoligaškog društva i 28. veljače 1992. godine protiv HAŠK-a na Maksimiru odigrala prvu i povijesnu utakmicu u Hrvatskoj nogometnoj ligi. Pred 6.000 gledatelja rezultatom 2:0 slavio je domaćin, a našu momčad s kupe je vodio Mile Petković sa svojim pomoćnikom Stankom Mršićem. Nastupili su Mrmić, Perišić, Jozinović, Zahirović, Raguž, Goran i Mario Meštrović, Halilović, Plavšić, Čop i Markovinović. Zbog opasnosti i učestalog granatiranja Vinkovaca, Cibalia te sezone niti jednu utakmicu nije odigrala u svom gradu, već je domaćin bila pet puta u Đakovu, četiri puta u Požegi te jednom u Zagrebu i Čakovcu. Prvi pogodak Cibalije u HNL-u postigao je Goran Meštrović, a prva pobjeda upisana je u šestom kolu protiv Varteksa.
Krajem sezone 1996./1997. Cibalia je prvi put napustila prvoligaško društvo. Na sreću i radost svih navijača, samo na jednu sezonu. Dvije sezone kasnije momčad je stigla do finala Hrvatskog nogometnog kupa. Protivnik je tada bio Osijek, a susret je odigran na Maksimiru 30. svibnja 1999. godine. Jure Jurić je nebeskoplave doveo u vodstvo koje se držalo sve do posljednih sekunda. Osječani tada izjednačuju, a u produžecima Cibalia s dva igrača manje više nije imala izgleda. Nakon toga, Cibalia je prvi put nastupila u jednom europskom natjecanju – Intertoto kupu. Pred ispunjenim tribinama vinkovačkog stadiona s tri pogotka ispraćen je beogradski Obilić, uzvrat je završio bez pobjednika(1:1), a sljedeći protivnik bila je mađarska Tatabanya koja je bila sretnija pa tek u drugom susretu pogotkom u posljednjim minutama izborila prolazak u sljedeću fazu natjecanja.
Drugi nastup u Intertoto kupu Cibalia je upisala u sezoni 2003./2004. Uspješniji su nebeskoplavi bili od bjeloruskog Šahtara iz Soligorska te finskog Tamperea, ali pretežak protivnik bio je bundesligaš Wolfsburg koji je u polufinalu bio bolji s ukupnih 8:1.
Malo se tko nadao da bi se to moglo dogoditi, ali već iduće sezone Cibalia je ponovno bila drugoligaš. Kao i prvi put, pokazala je kako joj tamo nije mjesto i ekspresno se, nakon velike dominacije i unatoč oduzimanju bodova, vratila u društvo najboljih. U dvije kvalifikacijske utakmice svladana je Novalja ukupnim rezultatom 5:1.
Nakon dugog niza godina, 2008. i 2010. godine, prve ozbiljnije zahvate doživio je stadion u Vinkovcima. Gledatelji su tako dobili priliku pratiti utakmice pod reflektorima, a stadion je dobio i novu atletsku stazu, na istočnoj i zapadnoj tribini postavljene su nove sjedalice, stigle su nove klupe za pričuvne igrače, uređena je VIP loža te postavljen novi semafor na južnoj tribini. 2018. godine dočekana su nova uređenja, a povod je bila finalna utakmica Hrvatskog nogometnog kupa kada su u Vinkovcima snage odmjerila dva najbolja Hrvatska kluba – Dinamo i Hajduk.
2008. godine klub je proslavio 90. obljetnicu svog postojanja, a sve je uveličala reprezentacija Hrvatske koja je prvi put odigrala jedan susret u Vinkovcima. 14. listopada protiv Lihtenštajna je upisana visoka pobjeda, a susret su pratile ispunjene tribine vinkovačkog stadiona.
U sezoni 2009./2010. Cibalia je ostvarila svoj najveći uspjeh. Igrači vođeni trenerom Stankom Mršićem sezonu su završili kao trećeplasirani sa samo pet bodova zaostatka za prvakom Dinamom, iako bi pobjeda u posljednjem kolu u Osijeku donijela i drugo mjesto. Taj uspjeh značio je novi izlazak na europsku scenu, ali ovog puta u kvalifikacijama za Europsku ligu. Cibalijin protivnik bio je Cliftonville, predstavnik Sjeverne Irske koji je priredio iznenađenje i zaustavio nebeskoplave već na prvom koraku.
2011. godine klub je krenuo u preoblikovanje nakon kojeg je Cibalia postala športsko dioničko društvo, a većinski vlasnik bio je Grad Vinkovci. To, nažalost, nije donijelo značajnije pomake u poslovanju kluba pa je Cibalia na kraju sezone 2012./2013. treći put ispala iz svog starog društva, iako je samo mjesec dana ranije igrala i polufinale Hrvatskog nogometnog kupa. Ovog puta bilo je puno teže pa se nakon neuspješnih kvalifikacija sa Slaven Belupom povratak među prvoligaše čekao još dvije sezone. Čak 11 bodova zaostatka za Šibenikom nadoknadila je tada Cibalia i svoj prvoligaški status potvrdila u posljednjem kolu u izravnom dvoboju na Šubićevcu. Uspjeh je proslavljen 25. svibnja 2016. godine na gradskom korzu u Vinkovcima. Na osnovu ostvarenog rezultata klub je na kraju sezone 2017./2018. napustio prvoligaše, ali zbog financijskih problema i nedobivanja licence za taj rang natjecanja odlazi među trećeligaše. Uspješno i uvjerljivo je apsolvirana trećeligaška sezona 2018./2019., a u svibnju 2019. proslavljena je i 100. obljetnica osnutka kluba. Danas, početkom 2020. godine, Cibalia je klub na koljenima, posljednjeplasirana momčad drugoligaškog društva s neizvjesnom sudbinom.

Zahvaljujem se adminu stranice "Moja Cibalia" na pisanju teksta o povijesti HNK Cibalije, a sada na red dolaze sličice. Kroz sljedećih nekoliko kolaža možete vidjeti Cibaliju odnosno Dinamo Vinkovce kroz albume sa sličicama koji su izlazili u bivšoj Jugoslavije ali i kasnije u samostalnoj Hrvatskoj. Albumi koji su izlazili za vrijeme Jugoslavije su popularni pod nazivom "Fudbaleri i timovi", a izdavala ih je tvrtka "Jež" iz Beograda. Za vrijeme hrvatske nose naziv "Nogomet" koje je uglavnom izdavala "Kiosk distribucija".

1975/76 (Fudbaleri i timovi): Prvi album sa sličicama u kojem se našla Cibalia koja se u to vrijeme zvala Dinamo Vinkovci. Vinkovci su tada bili u drugoj jugoslavenskoj ligi. Drugoligaši su prezentirani sa grbom kluba i timskom sličicom.

1976/77 (Fudbaleri i timovi): U ovome albumu imamo sličice igrača i za klubovi druge lige. Ovo je jedini takav album Fudbalera.

1977/78 (Fudbaleri i timovi): U izdanju iz 77/78 možemo vidjeti srebrno izdanje grba.

1978/79 (Fudbaleri i timovi)

1979/80 (Fudbaleri i timovi): Usporedimo li sličice iz ovog izdanja s prethodnim možemo vidjeti istu timsku sličicu. Naravno i grb ali grb je sam po sebi uvijek isti. Ovakvo korištenje istih slika u dva ili više izdanja od strane "Ježa" se često događalo. To ćemo vidjeti i kasnije. 

1980/81 (Fudbaleri i timovi)

1981/82 (Fudbaleri i timovi): Još jednom je korištena ista timska slika kao i u prethodnom izdanju. Ova sezona je povijesna za Dinamo iz Vinkovaca. Klub je izborio promociju u prvu ligu. To je tada bio njihov najveći uspjeh.

1982/83 (Fudbaleri i timovi): Prva povijesna prvoligaška sezona za klub iz Vinkovaca.

1983/84 (Fudbaleri i timovi): Druga prvoligaška sezona. Za igrače koji su se našli u ovom i prethodnom albumu izdavač je koristio istu sliku/sličicu. Slika Novoselca je još iz 1974/75 dok je bio igrač Vojvodine. Šteta. Bilo bi ljepše vidjeti sve igrače u dresovima iz aktualne sezone.

1986/87 (Fudbaleri i timovi): U prethodne dvije sezone nije bilo albuma sa sličicama. Ovo je ujedno i posljednji jugoslavenski album u kojem se našao klub iz Vinkovaca. Na slici možemo vidjeti mnoge legendarne igrače: Budinčević, Čop, Bogdanović (sva trojica igrali za Hajduk), Štimac (na posudbi iz Hajduka, budući reprezentativac), Jerkan (također budući reprezentativac) te mnogi drugi. U albumu možemo vidjeti i sličicu stadiona te jednu s pogledom na grad Vinkovce. Kasnije su izašla još dva albuma jugoslavenskog prvenstva ali je klub tada igrao u drugoj ligi.

Nogomet '97 sličice
1996/97 (Nogomet '97): Prvi album sa sličicama u samostalnoj hrvatskoj posvećen prvoj HNL. Raspadom Jugoslavije klubu je vraćeno ime Cibalia.

Nogomet HNL sličice 1999/2000
1999/00 (Nogomet 1. HNL 1999/2000)

2000/01 (Nogomet 2000/2001)

2005/06 (Nogomet 2005/2006)

2006/07 (Nogomet): Za sada posljednji album posvećen HNL-u. Ukupno ih je izašlo pet, a Cibalija se našla u svakome od njih. Albumi su vrlo lijepi kao i sličice. Šteta što danas nemamo albume hrvatske nogometne lige. 

Saturday, November 30, 2019

PANINI'S PREMIER LEAGUE FOOTBALL 2003

-naslovnica albuma

Prije nekoliko mjesci sve ljubitelje Panini sličica i engleske lige dočekala je sjajna vijesti. Panini se vraća u Englesku točnije Premier Ligu. Kao što smo već mogli naučiti Panini se u Britaniji pojavio 70-ih godina, a prvi album posvećen tamošnjem prvenstvu (zajedno s škotskim) je bio Football 78. Sve do 1993. talijanska kompanija je izdvala albume za najveći rang engleskog nogometa kada su izgubili prava od netom osnovane kompanije Merlin. Nakon velikog početnog uspjeha Merlin je kupljen od strane Toppsa čime je američka kompanija postala zadužena za albume Premier Lige. Kvaliteta njihovih albuma je s vremenom opala iz razloga što su prednost dali karticama koje su postajale popularnije. Koliko je opala kvaliteta albuma engleske lige govori i činjenica kako je Topps za prošlosezonsko izdanje imao samo 10 sličica igrača po klubu. Zaista nevjerojatno. Za mnoge najbolja liga na svijetu zaslužuje najbolje čak i kada su sličice u pitanju. Srećom od ove sezone Panini se vraća kao službeni izdavač sličica i kartica.

Kroz povijest imamo nekoliko rijetkih Panini albuma. Tu naravno ubrajamo prvi Calciatori album te prvi album Svjetskog prvenstva iz 1970. Ti albumi spadaju u domenu rjeđih ali i vrlo skupih albuma jer su prvi Panini albumi tzv. rookie. U grupu rijetkih albuma pripada i „Panini's Football 2003“. Kako je moguće da album iz 2003. može spadati u domenu rijetkih? Odgovor kroz sljedećih nekoliko crtica. Kroz povijest je bilo još rijetkih albuma ali o tome u nekim drugim pričama.

Kao što sam već spomenuo gore Panini je prestao sa izdavanjem albuma engleskog prvenstva 1993. Međutim i nakon toga su izdali nekoliko albuma sa igračima engleskog prvenstva pod nazivom Superplayers. Ukupno tri albuma u razdoblju od 1996. do 1998. Igrači na sličicama su bili u trenirkama ili dresovima/majicama gdje se nije vidio službeni grb kluba. U sezoni 2002/03 Panini opet pokušava sa albumom engleskog prvenstva ali ovog puta bez puno sreće. Uz igrače engleskih klubova sadrži i sličice svjetskih zvijezda. Panini je učinio sve da se taj album provuče ispod radara uz natpis unofficial (neslužbeni) u donjem desnom kutu. Sličice igrača su većinom dizajnirane u profilnom obliku ali su koristili slike sa utakmica (tzv. in play oblik). Službeni izdavači albuma uvijek imaju pravo na službene fotografije kluba koje oni rade tokom photosessiona. Za razliku od prethodna tri albuma Panini je ovog puta koristio slike igrača u službenim dresovima za koje je prava imao samo Topps/Merlin. „Neslužbenii“ album iz 2003 skinut je s polica nakon samo četiri dana zbog pravne tužbe od strane Merlina/Toppsa.

Slučaj je temeljen na sljedećim činjenicama:
FA Permier Liga i klubovi Premier Lige su dali Toppsu ekskluzivnu lincencu za proizvodnju albuma sa sličicama. Topps je jedini imao jednokratno pravo na fotografiranje igrača i izradu albuma. Premier Liga i njeni klubovi su vlasnici autorskih prava na dizajnirane značke i grbove. Panini je izdao album sa sličicama igrača koji sadrže značajan dio tih znački i grbova. Premier Liga, nogometni klubovi i Topps su zatražili sudski nalog za zaustavljanje Paninijeve povrede autorskih prava. U svojoj obrani, Panini je tvrdio da su grbovi na fotografijama „slučajni“ i da time ima obranu prema članku 31. Zakona o autorskim pravima i dizajnu iz 1988. Sudac visokog suda je rekao kako je „slučajno“ značilo „neformalno, nebitno, podređeno ili samo pozadina.“ U ovome slučaju uključivanje je i bilo i više nego slučajno, jer bez grbova Panini ne bi imao potpunu sliku za izdavanje. Sukladno tome je izdana sudska zabrana kojom se zaustavlja prodaja albuma.


-sličice igrača

Album je danas nevjerojatno rijedak i teško ga je pronaći u prodaji. Kao što smo znamo ponuda i potražnja određuje cijenu mnogih stvari tako i ovog albuma. Potražnja možda i nije velika ali je ponuda jako mala i bilo što se pojavi na internet aukcijama (ebay, amazon...) vezano za tu kolekciju vrlo brzo nestane. Cijena praznog albuma može doseći i 1100 eura (ebay). Jedan paketić je otišao za nekih 50 eura. Prijatelj te veliki kolekcionar sličica iz Francuske mi je rekao da nikada nije vidio da netko prodaje pun album (ili album sa kompletnim setom) te nadodaje da vjerojatno nikada ni nećemo. Najveći svjetski kolekcionar sličica nogometaša Gianni Bellini, naravno, posjeduje i ovaj album. S obzirom na sve teško je odrediti vrijednost ovog albuma. Ako je netko spreman platiti i 5000 eura... Koliko je album rijedak govori i činjenica da popularne internet stranice koje se bave izradom popisa sličica (checkliste) za pojedine albume nemaju ni to kompletirano.  
Tko je u ta četiri dana kupio što više boxeva, paketića i albuma danas je bogat čovjek. Te pravi sretnik.  

-kesica / paketić

Monday, October 28, 2019

PIKALA SE TAKALA SE BALA SA SUŠAKA

Grafit ispod stadiona s natpisom: "Pikala se takala se bala sa Sušaka"

Nogomet je kroz povijest imao mnogo malih klubova koji su barem na kratko postali "veliki" i doživjeli svoje slavne trenutke. Jedan od takvih klubova je i NK Orijent. Priča o jednom malom ali u srcu svih Sušačana velikom klubu. Povijest nogometnog klub Orijent započinje davne 1919. Klub djeluje na području Sušaka koji je u vrijeme osnivanja kluba slovio kao grad, a danas pripada istočnom dijelu grada Rijeke. Ime klubu je dao pomorac Franjo Matković prema imenu parabroda "Orient" kojeg je uočio na nekom od svojih prekooceanskih putovanja: “Ja san rekal, neka bude “Orijent”, i-bil je “Orijent”! Klub je prepoznatljiv po svojim crveno-bijelim bojama. Po osnivanju klub započinje i sa prvim utakmicama te su tako 1919. igrali protiv Viktorije i izgubili 6-0. Četiri godine kasnije Orijent dobiva i svoj stadion na Krimeji. 74 dioničara je otkupilo neravan teren na kojem je bila zasađena vinova loza. Ljudi su danonoćno radili kako bi iznivelirali teren s 1,5 metrom razlike između sjeveroistočnog i zapadnog dijela. Igralište je službeno otvoreno u utakmici protiv zagrebačkog HAŠK-a. U klubu se tada okupljala radnička klasa. Klub je kroz povijest nekoliko puta mijenjao ime pa se tako u periodu od 1946. do 1953. zvao Jedinstvo, Primorje i Budućnost. 1953. mu je vraćen prvotni naziv.  U 60-ima i 70-ima klub sa Sušaka redovito nastupa u drugoj jugoslavenskoj ligi, a stvara se i rivalitet sa Rijekom. U sezoni 1968./69. pod vodstvom Đalme Markovića klub uvjerljivo osvaja prvo mjesto ali je u dodatnim kvalifikacijama zaustavljen od Crvenke te će na svoj ulazak u prvu ligu morati pričekati do osamostaljenja Hrvatske. Orijent je i u narednim sezonama igrao u drugoligaškom društvu ali je vrlo brzo, zbog financijske krize, ispao u četvrti rang (Pulsko-riječka zona). Pažnju nogometne javnosti opet su privukli u sezoni 1980./81. ali ovoga puta u jugoslavenskom kupu. Izbacivši u preliminarnim rundama druge niželigaše u prvoj rundi su protutnjali Kranjčevićevom pobijedivši tadašnjeg prvoligaša Zagreb. U sljedećoj rundi na Krimeju stiže OFK Beograd, također sudionik prve lige. Orijent je slavio s minimalnih 1-0 te prošao u četvrtfinale. U četvrtzavršnici su pred prepunom Krimejom dočekali prvoligaša iz Podgorice. Pogodaka nije bilo te se pristupilo izvođenju penala gdje je Budućnost bila bolja s ukupnim rezultatom 2-4. Dvije godine kasnije Orijent opet stiže do četvrtfinala kupa gdje su također bili bolji od dvojice prvoligaša Osijeka i Olimpije, a ispali od trećega, Sarajeva, tek nakon penala. Utakmica protiv kluba s Koševa je povijesna za Orijent jer je prva koju je prenosila televizija. U sljedećim sezonama sušački klub je bio na korak do povratka u drugoligaško društvo ali je uvijek zaustavljen u dodatnim kvalifikacijama. Raspadom Jugoslavije klub nastupa u drugoj hrvatskoj ligi sve do 1996. kada ostvaruje svoj najveći uspjeh u povijesti. Klub je u sezoni 1996./97. po prvi put nastupio u prvoligaškom društvu. U elitnom društvu se zadržao samo jednu sezonu jer je zbog reorganizacije natjecanja ponovno postao drugoligaš. Jedina prvoligaška sezona uvijek će ostati u lijepom sjećanju svih Sušačana i navijača Orijenta. Ta sezona je svakako i povijesna za riječki nogomet jer su tada imali dva prvoligaša. Orijent je svoju, za sada, jedinu prvoligašku sezonu otvorio gostovanjem na Poljudu izgubivši od Hajduka 2-0. Premijeru na Sušaku su imali protiv gradskih rivala Rijeke. Atmosfera je bila fenomenalna. Stadion pun, oko 9000 duša. Na sjeveru Krimejski feštari. Zatim lovranska limena glazba koji su bili veliki navijači Rijeke ali su došli pomoći Orijentu. Red Fuckersi su uz feštarsku i lovransku glazbu dizali navijače na noge. Bakljada. Sve je gorilo. Totalna ludnica je bila i sat vremena prije utakmice. Mimohod je išao ulicama Krimeje. Na čelu glazba, potom navijači, karneval... Ista takva atmosfera je bila prije svake domaće utakmice. Na gostovanjima su Orijent pratila barem dva navijačka busa. Premijera na domaćem terenu je počela vrlo loše. Gubili su 0-2 od Rijeke međutim nadahnuti sjajnom atmosferom na tribinama uspijevaju doći do boda. Ulaskom Orijenta u prvu ligu Sušak je procvjetao kao nekada. Takvo nešto se ne događa svaki dan. Ostvaren je dugogodišnji san stanovnika istočnog dijela grada Rijeke. Osim protiv gradskog rivala, sjajna atmosfera se mogla vidjeti i u utakmicama protiv dva najveća hrvatska kluba. Stadion je bio premali za sve one koji su htjeli vidjeti kako se mali Orijent nosi s velikanima. Tijekom cijele sezone Sušačani igraju vrlo hrabar i požrtvovan nogomet. Zajedno s bučnom podrškom sa tribina nadomještaju ograničeni igrački kadar. Orijent je u konačnici zauzeo 14. mjesto od ukupno 16 klubova. Lošem rezultatu su najviše kumovali brojni domaći remiji. Stadion na Sušaku, sa punim plijenom, su jedino napuštali Croatia, Hajduk i Dragovoljac, u konačno poretku i tri prvoplasirane momčadi. Zbog reorganizacije prvenstva je morao napustiti prvoligaško društvo. Ostaje žal što se Orijent nije duže zadržao među "elitom". Djelom je tu zaslužna i nedorasla uprava, njihovi preveliki zalogaji, lako trošenje financijski sredstava i nesnalaženje u takvoj situaciji. Prva liga je osim Orijenta izgubila i sjajne Fuckerse koji su bili osvježenje na navijačkoj sceni. Ispadanjem kluba u niži rang splasnule su i ambicije, došlo je do pomanjkanja financijskih sredstava, nedostatak sponzora, osipanje igrača... Zbog svega toga je patio i rezultat. Klub je sljedećih godina boravio u drugoj ligi. 2014. zbog loše financijske situacije odlazi u stečaj. Iste godine se osniva novi klub pod imenom HNK Orijent 1919. Danas se natječu u drugoj HNL. 
"Sto let dura jubav ka se tače. Noge miće zrasle su vele, pasale su generacije cele, ma mi nismo pozabili ono ča smo vavek bili."     


ORIJENT NOGOMET '97:
Dragan Talajić: Došao u proljeće 1997. Bivši vratar Sarajeva.

Dean Mladenić: Domaći golman, došao iz juniora Rijeke. Branio u jesenskom dijelu.

Damir Biškup: Obrambeni igrač. Vrhunski bek, brz, visok i jak na lopti.

Aleksandar Bubnjić: Dijete Orijenta. Igrao na poziciji beka. Vrlo dobar i borben igrač.

Željko Škopljanac: Hajdukova škola. Vrhunski igrač velikih mogućnosti. Igrao na poziciji stopera.

Vlatko Đolonga: Također hajdukovo dijete. Obrambeni igrač. Znalac i odličan u duel igri.

Kristian Barun: Dijete Dinama. Za Orijent nastupao dvije sezone. Veza ili krilo.

Adnan Ocelli: Albanski internacionalac. Najčešće igrao na poziciji lijevog beka.

Davor Lasić: Dijete Orijenta. Igrao kao krilo ili napadač. Brz igrač odličnog pasa.

Dean Dadić: Vrlo dobar igrač. Igrao na poziciji desnog beka. 

Andrej Živković: Vezni igrač. U Orijent stigao iz Rijeke. Vrlo pouzdan nogometaš.

Jakov Vodopija: Dijete Sušaka. Vrlo dobar u skok igri.

Gordan Deluka: Vezist, sjajan tehničar. Također domaći dečko.

Mario Strilić: Brz krilni igrač dobrog šuta.

Slađan Filipović: Stigao iz Dragovoljca. Brz i vižljast napadač.

Davor Dželalija: Također napadač, klasična devetka. Odličan tehničar te skok igra.

Krimejski feštari točnije Red fuckersi (Crveni jebači) su osnovani krajem 80-ih. Svoj zamah u vidu izrade transparenata, navijanje s bubnjevima, zastavama i nezaobilaznom pirotehnikom doživljavaju početkom 90-ih. Originalni Krimjeski feštari i nemaju puno veze s navijačkim životom. 
"Ti si del života moga i ti ćeš vavek to i biti."

NK Orijent iz albuma Nogomet '97

Sunday, September 22, 2019

FA KUP 1988- POBJEDA "LUDE BANDE"


-slavlje nakon osvajanja kupa

Fizikalci iz Wimbledona, okruga poznatog uglavnom samo po tenisu, napravili su 1988. godine jedno od najvećih iznenađenja u povijesti FA kupa, svladavši u finalu favorizirani i neusporedivo ugledniji Liverpool. Trener ih je motivirao pivom, a oni su suparnika prestrašili galamom i pristupom "drvosječa", koji je na kraju urodio plodom i priskrbio im jedini trofej u povijesti. 

Najbolji način da gledate utakmice Wimbledona je preko teleteksta. Preporučio je to svekolikoj engleskoj nogometnoj javnosti krajem osamdesetih godina legendarni Gary Lineker, komentirajući stil igre momčadi iz okruga koji je oduvijek bio poznatiji po tenisu. Taj je stil, blago rečeno, u to vrijeme bio neugledan i mnogi su wimbledonsku momčad prepoznavali po nadimku "Luda banda". Atribucija ja afirmirana u glasovitom finalu FA kupa 1988. godine, u kojem je Wimbledon osvojio svoj prvi i jedini trofej u povijest. 

Neusporedivo veći Liverpool, koji je u tom desetljeću imao već dvije Lige prvaka i šest engleskih naslova uključujući i naslov iz aktualne sezone, bio je u finalu izraziti favorit. Lepršava igra momčadi Kennyja Dalglisha tretirala se kao nuklearna fizika u odnosu na "divljački" nogomet kojeg je s druge strane forsirao Bobby Gould. Komentatori su primjećivali kako wimbledonski fizikalci mogu dobiti utakmicu samo ako se Redsima sasjeku noge. Nešto slično se i dogodilo. 

Još u tunelu su Liverpoolovi igrači morali trpjeti teror galame iz suparničkih redova. Gouldovi su se igrači nabrijavali vikanjem, skakanjem i suptilnim prijetnjama koje su se oživotvorile čim je sudac Hill dao znak za početak susreta. "Morali smo im pokazati tko smo i što smo"- objasnili su pobjednici nakon utakmice. Svaki je pokušaj igre prekidan grubim prekršajima, što sudac nije strogo sankcionirao. Na taj način su prekinuti Liverpoolovi konci igre i lepršavost koja ih je krasila tih godina. One akcije koje su i uspjeli povezati branio je Wimbledonov vratar i kapetan Dave Beasant. 10-ak minuta prije kraja poluvremena Wimbledon je došao do vodstva. Skraćeni korner je izveo Dennis Wise. Ubačena lopta je došla do Sancheza koji ju glavom prosljeđuje u drugu stranu mreže Grobbelaarova gola. Najveća prilika za Liverpool se dogodila u drugom poluvremenu. Goodyear je u kaznenom prostoru napravio faul nad Aldridgeom. Kasnije se pokazalo da je Goodyear čisto startao na loptu. Penal je izveo sam Aldridge. Poslao je loptu u desnu, na istu stranu na koju se bacio i Wimbledonov golman Beasant. Time je svojoj veličanstvenoj predstavi dodao i obranjeni penal. Obranjenim penalom je postao prvi golman kojemu je to pošlo za rukom u finalima FA kupa igranima na Wemblyju. Aldridge je podlijegao pritisku koji su mu stvorili robusni Donsi. Vikali smo mu: "Promašit ćeš!"- rekao je kasnije branič "lude bande" Andy Thorn. I zbilja je promašio. Do ostatka susreta nije bilo značajnijih prilika čime se rezultat nije mijenjao. Televizijski komentator je utakmicu zaključio riječima: "Luda banda je pobijedila kultni klub".

"Luda banda" je nadimak korišten od strane engleskih medija za nogometni klub Wimbledon tokom 80-ih i 90-ih godina. Tim nadimkom su željeli ujediniti cjelokupno ponašanje, kako na terenu tako i van njega, igrača spomenutog kluba. Mnogi ovu "bandu" opisuju kao znatiželjnu hrpu mladića težeg životnog odrastanja u kojima se razvio duh prkosa. Uz taj prkos i agresiju svaka njihova utakmica je graničila s bezobzirnim ponašanjem. Samo nabrijavanje u tunelu bi kod protivnika izazvalo strah, uz nesmotrene i opasne startove, laktarenje, ružne riječi upućene protivničkim igračima... Intenzitet toga se posebno osjećao na domaćem Plough Laneu. Sve momčadi su se plašile odlaska tamo, a mentalno bi utakmicu izgubili i prije nego što bi došli. Njihov pristup igri često je ismijavan od strane drugih klubova kao neprofesionalan, te da igraju osnovnim i nesposobnim stilom nogometa uz korištenje grubih prekršaja. Za razliku od drugih klubova prve engleske lige. Česte su bile šale i psine među igračima, međusobno, ali i prema klupskim menadžerima.Takvo šaljivo ponašanje zajedno s ruganjem i omalovažavanjem stvorilo je snažnu povezanost i timski duh među igračima što im je uvelike koristilo na terenu. Sve to im je pomoglo da osvoje FA Kup, najstarije nogometno natjecanje na svijetu, te da više od 10 godina igraju u najvišem rangu engleskog nogometa.

Klub osnovan 1889. danas više ne postoji. 2001. godine klub je krenuo s namjerom da se preseli u Milton Keynes, grad udaljen 80-ak km od Londona, unatoč velikom protivljenju navijača. Premještaj se dogodio 2003. godine. 2003/04 sezona je ujedno i posljednja za nogometni klub iz Wimbledona. 2004. je osnovano poduzeće pod imenom Milton Keynes Dons Ltd, a time i nogometni klub MK Dons F.C. koji se smatrao nasljednikom ugašenog Wimbledona. Poduzeće je kupilo imovinu starog kluba te je dobilo njegovo mjesto u Football League One. Od 2006. klub je odustao od potraživanja bilo kakve povijesti prije 2004. godine u dogovoru sa engleskim savezom nogometnih navijača koji su bojkotirali klub kao i njegove navijače. MK Dons se danas smatra novim klubom osnovanim 2004. godine.  Navijači su u međuvremenu (2002. godine) osnovali novi klub pod imenom AFC Wimbledon. 

Originalni Wimbledon svoje prve trenutne slave doživljava 1986. kada je kao trećeplasirani klub druge lige izborio promociju u najveći rang engleskog nogometa. U svojoj prvoj sezoni u tadašnjoj First Division zauzima šesto mjesto. Sjajan uspjeh za tek promovirani klub. Sezonu nakon osvajaju svoj jedini trofej u povijesti, FA kup. Međutim nisu mogli nastupati u idućem UEFA-inom izdanju Kupa pobjednika kupova zbog zabrane engleskim klubovima radi katastrofe u Bruxellesu. U prvoj ligi su ostali sve do 2000.

WIMBLEDON FC IZ PANINI ALBUMA FOOTBALL 88:
Wimbledon Panini Football 88

Timska sličica

Bobby Gould (menadžer): Bivši napadač koji je u svojoj karijeri, od poznatijih klubova, igrao za Arsenal, Wolves, West Ham na klupu Wimbledona je stigao u ljeto 1987. Osvajanje FA kupa 1988 mu je najveći uspjeh u trenerskoj karijeri. Klupu Donsa je napustio 1990. zbog nezadovoljavajućih rezultata. U kasnijim intervjuima je naglašavao kako je iznimno ponosan na svoje vrijeme provedeno u Wimbledonu. Ne samo zbog osvajanja FA kupa već i zbog toga što je klub držao u gornjem dijelu tablice. Gould je imao i mnogo teži zadatak kao "psiholog" jer nije bilo jednostavno držati na okupu i pod kontrolom razne karaktere poput Fasha, Jonesa i Wisea... Osim toga otkriva kako je najveća tajna "Lude bande" bila nevjerojatna želja igrača za pobjedom. Što su ih više ljudi mrzili to je povezanost među njima rasla. Svaki novi član kluba, radilo se o igračima ili pomoćnom osoblju, je moramo proći provjeru kod igrača kako bi vidjeli da li zadovoljava Wimbledonski način. Ako momčad odluči da ste prošli i zadovoljili onda vam pružaju potporu i uvijek su tu. Za osvajanje kupa kaže kako su svi u klubu vjerovali da će pobijediti Liverpool. "Imali smo tu unutrašnju vjeru u pobjedu"-na dodaje. Dodatan motiv u svakoj utakmici su bile riječi bivšeg irskog reprezentativca Johnnyja Gilesa kako je njihov način igranja sramota. Iako su svi oni već bili navikli na kritike njegove riječi su bile zalijepljene u svlačionici kao dodatan motiv.

Dave Beasant: Kapetan i jedan od heroja u finalu kupa. Obranio je svaki udarac upućen prema njegovim vratima uključujući i penal. Osim prvog obranjenog penala u finalima FA kupa na Wemblyju postao je i prvi golman koji je primio FA kup kao kapetan. U klub je došao 1979. dok su još bili niželigaši te ostao sve do osvajanja FA Kupa. Odigrao je i dvije utakmice za reprezentaciju Engleske. 2015. je postavio rekord kao najstarija osoba koja se našla na spisku jedne utakmice engleskog nogometa. Imao je 56. godina kada se našao na popisu Stevenagea kao rezervni golman. Tokom karijere je bio poznat kao vrlo dobar golman, pogotovo u zaustavljanju udaraca. Odličan je bio i u ispucavanju dugačkih lopti čime se uklopio i  Wimbledonov stil igre po kojem su bili poznati.  

Brian Gayle: Karijeru počeo u Wimbledonu. Igrao na poziciji stopera. U četvrtfinalu protiv Watforda zaradio je crveni karton stoga i nije igrao u kasnijim susretima. Bilo mu je jako žao što je momčad ostavio na cjedilu te što nije osjetio čast igranja na Wemblyju. "Riječi ne mogu opisati moje osjećaje. Bio sam zadovoljan kao i svi dečki ali osobno za mene je to bio loš dan. Mislili ste da možete osjetiti čast igranja na Wemblyju. Ali plaćao sam svoju kaznu zbog crvenog kartona i nemam prigovora protiv toga. Ali da, bilo mi je bilo krivo."- Gayle o finalnoj utakmici.

Andy Thorn: Kao i prethodnik karijeru je započeo u Wimbledonu 1984. "Imali smo iskustvo s ulice. Nismo bili nužno vrlo dobri tehnički igrači iako smo imali nekoliko dobrih igrača ali smo znali pobijediti u utakmici. Znali smo kada treba "ubiti" igru i kada je ubrzati". Andy se sjeća kako je znao svojemu kolegi iz obrane, Youngu, reći: "Onaj napadač misli da si sranje, idi tamo i čuvaj ga." Young bi otišao do napadača i ne bi mu dao disati. Klub je napustio nakon osvajanja FA kupa kada je zajedno sa Beasantom otišao u Newcastle. Kasnije se vratio u klub odigravši još dvije sezone.

Clive Goodyear: U klub je stigao 1987. i ostao tri sezone. Nije se mnogo na igrao ali se može pohvaliti da je nastupio u finalu kupa na Wemblyju. Nakon njegovog starta na Aldridgeu, sudac Hill je pokazao na bijelu točku. Kasnije se pokazalo da je Goodyear čisto odnio loptu. Srećom Beasant je dobro procijenio Aldridgeov udarac i obranio penal.  

Terry Phelan: Irski obrambeni igrač je u klub stigao iz četvrtoligaša Swansija. Članom "Lude bande" je bio pet godina i odigrao skoro 200 utakmica. Kasnije igra za Manchester City, Chelsea, Everton... U 90-ima redoviti član irske nacionalne vrste. "Vidio sam igrače kako plaču zbog zlostavljanja- psihički se raspadnu i plaču."- o vremenu provedenom u Wimbledonu.

Eric Young: U klub je stigao 1987. iz Brightona. Iako je stigao u novi klub nikako se nije mogao odvojiti od torbe koju je dobio igrajući za svoj stari klub. Novi suigrači su ga pustili na miru u nadi da će kroz nekoliko dana tu torbu zamijeniti novom. Međutim kada se to nije dogodilo oni su mu poklonili novu Wimbledonovu torbu. Čak i nakon toga Eric je ostao privržen svojoj staroj torbi. Vjerojatno mu je bila sretna ili je jednostavno bio praznovjeran. Kada nije bilo drugog rješenja torbu su mu jednostavno zapalili. Bezopasna zabava ali pokazuje kako je u to vrijeme bilo u "Ludoj bandi". Eric je inače tvorio odličan stoperski par u tandemu sa Thornom. 

Vince Vinnie Jones: Svakako jedan od najluđih igrača u povijesti nogometa. Ikona, što bi rekli ljubitelji ovog sporta, ne samo na terenu već i van njega. Opće poznat kao osoba "teške" naravi, a na zelenom travnjaku po oštrim bolje rečeno krvničkim startovima koji su često graničili s granicama nemogućeg. Kolika je "sikira", često korišteni izraz u našem žargonu za takve nogometaše, bio svjedoči i crveni karton kojega je zaradio, nakon samo tri sekunde, kao igrač Chelsija u utakmici protiv Sheffield Uniteda. Ni tuče s drugim nogometašima mu nisu bile strane. Nije imao respecta prema nikome. U klub je stigao 1986. Često je bio prozivan kao vođa bande ali napominje kako je taj kult postojao i prije nego je on došao u klub. "Bili smo grupa puna neprilagođenih, izbačenih i neželjenih. Ili ste vrlo brzo srasli s nama ili ste se raspali kao osoba."- nadovezujući se na Phelanove riječi iznad. "Vinnie je bio podcijenjen kao nogometaš jer imao je sjajnu igru nogom i bio je vrlo dobar tehničar. Ali očito je njegova agresivna strana igre uvijek bila jača."- menadžer Gould o Jonesu. 1989. odlazi u Leeds United. U Donse se ponovno vraća 1992. i ostaje sve do 1998. Godinu kasnije se ostavlja nogometa. 90-ih se krenuo baviti i glumom.   

Lawrie Sanchez: Strijelac jedinog pogotka u finalu za jedno od najvećih iznenađenja u povijesti FA kupa čime je Wimbledonu donio povijesnu titulu. Rođen u Londonu u obitelji Ekvadorca i majke iz Sjeverne Irske. Wimbledonu pristupa 1984. Osim spomenutog gola, za Donse je zabio i pogodak kojim su osigurali promociju u prvu ligu. Sjećanja tokom vremena provedenih u "Ludoj bandi": "Na kraju treninga su znali uhvatit nekog od pridošlica i skinuti ga do gola. Zatim ste se morali skitati, skrivajući svoj "ponos", pored ostalih ljudi koji su primjerice šetali psa te prolaziti kroz kafić sve do svlačionice." Nadalje: "Bio je i mentalni postupak iniciranja koji ste morali proći. U svlačionici je bilo igrača koji su bili izrazito smiješni ali i onih iznimno oštrih koji su vas mogli "ubiti" pred svima. Morali ste to proći, ali neki igrači nisu uspjeli." Wimbledon je napustio 1994. s preko 300 odigranih utakmica. Umirovio se godinu dana kasnije. Sjevernu Irsku je predstavljao i kao igrač, u tri susreta, i kasnije kao menadžer. 

Alan Cork: Istinska legenda Donsa. U klubu je proveo više 14 godina i igrao u prva četiri ranga engleskog nogometa. U klubu je postavio rekorde koje, na žalost, nitko neće moći srušiti. Vodeći je igrač po broju nastupa i golova u povijesti Wimbledona i uz to je jedini koji je zabijao u prve četiri engleske lige. Poentirao je 168 puta u više od 500 utakmica. O finalu kupa: "Nismo se bojali Liverpoola. Prilično dobro smo igrali protiv njih i znali smo da ćemo im stvoriti probleme jer smo bili dobri u slobodnim udarcima i kornerima što je bila njihova slabija strana." Napominje kako su u ono vrijeme plaće u klubu bile jako male: "Shvaćate li da sam zarađivao 450 funti tjedno kada smo pred 100 000 ljudi, na Wemblyju, osvojili kup. Plaće su nam često bili smanjene zbog svih hotelskih soba koje smo uništili. Bog zna što bi smo učinili s novcem kojeg igrači danas zarađuju. Bili bismo u ozbiljnim problemima." Samo dva dana nakon povijesnog osvajanja FA kupa odigrana je utakmica njemu u čast. Počasne utakmice su česte u engleskom nogometu kao zahvala određenom igraču na deset godina provedenih u klubu. Danas se često priređuju nakon odlaska nekog poznatijeg igrača u mirovinu. "Svatko tko je htio igrati je došao i igrao"- kaže Cork. "Svi su bili pijani ali nema veze ionako je to bila proslava. Većina ljudi je bila pijana sljedeća tri mjeseca."- na dodaje. Najzabavniji dio susreta se zbio na početku: "Tribine su navijale: "Vinnie, Vinnie, pokaži nam svoju guzicu. Prvo je on sam, a onda smo i svi zajedno pokazali guzice." Koštalo ih je to £6500. Iz kluba je otišao 1992., a umirovio se nekoliko godina kasnije.

John Fashanu: Rodio se u Londonu u obitelji nigerijskog oca i majke iz Gvajane. Majka i otac su se brzo rastali te je on zajedno sa starijim bratom Justinom, također nogometašem, primljen u kuću za nezbrinutu djecu da bi kasnije bili udomljeni od strane bijelog para. Život su nastavili nešto sjevernije od Londona, a prava majka ih je mogla posjećivati jednom mjesečno. Teško razdoblje za braću. John je imao problema sa spavanjem stoga mu je zagrljaj druge majke uvijek godio: "Znala me je zgrabiti i jako zagrliti i to svakog jutra i večeri i to mi je davalo osjećaj sigurnosti. Bio je to lijep osjećaj. Cijelo ti lice nestaje u maminim grudima." Živjeli su u mjestu gdje nije bilo crnaca i stoga su zbog drugačije boje kože smatrani strancima: "Ako biste vidjeli crnu osobu to bi bila slika Michaela Jacksona na nekakvim plakatima ili ako ste imali sreće Muhammada Alija. Bili su to jedini crnci koje sam vidio do svoje 18. - 19. godine." Nakon mnogobrojnih premlaćivanja braća su se počela baviti boksom ali na kraju su oboje postali profesionalni nogometaši: "Nogomet je bio najlakši način za zaraditi novac. Nije bilo crnih bankara, odvjetnika i drugih. Znali smo da kao crnci možemo jedno zaraditi pjevanjem, plesanjem ili nogometom- i to je to." I tako su braća započela svoj nogometni put. U svojoj mlađoj dobi pristupaju Norwichu, prvom većem klubu u njihovoj blizini. Nakon par godina seniorskog nogometa s "Kanarincima" karijere su im otišle različitim putevima. 1981. stariji brat Justin odlazi u Nottingham kod Briana Clougha. John je kasnije bio jako ljut na brata što mu, sa svojim utjecajem, nije pomogao u klubu i s drugim stvarima u životu. Osoba koju je smatrao "ocem i majkom", "jedinim svijetlom" i "životom" odjednom mu je postao zakleti neprijatelj. John, nakon nekoliko drugih klubova, 1986. dolazi u Wimbledon. Brat Justin kasnije postaje poznat kao prvi nogometaš koji je javno priznao da je gej. John se jako brinuo zbog toga i ponudio mu je 100 000 funti da ne priča više o tome. Obje majke su im u to vrijeme bile bolesne, a i da ljudi nebi pomislili kako je on u pitanju: "Justin i John, J i J sve je to isto". Znao je i da bratu treba novac zbog raskalašenog načina života. "Ja sam bio čvrst momak, mi smo bili čvrsti momci, Vinnie Jones, John Fashanu, Dennis Wise, bili smo čvrsta ekipa sa jakom mačo slikom i mnogo ljudi je voljelo naš način nogometa i odjednom moj brat izađe u javnost s ovime?" Justin se objesio 1998. nakon optužbi da je seksualno napastovao 17-godišnjaka tokom svog boravka u Americi. Johnu je kasnije bilo krivo što bratu nije bio potpora u tim trenucima i imao više razumijevanja prema njemu. Kao što je napisano, u klub stigao 1986. za 125 000 funti što je u to vrijeme bio najveći klupski transfer. Došavši u ožujku '86 za klub je odigrao posljednjih 9 utakmica te sezone i svojim golova pomogao da izbore promociju u prvu ligu. U nešto više od osam sezona, koliko je proveo u Donsima, poentirao je 126 puta. Tokom karijere je stvorio reputaciju agresivnog napadača i osobe "kratkog fitilja". U to vrijeme sinonim za Wimbledonovu "Ludu bandu". Uz to slovio je i za strašnog strijelca kojega su se protivnici bojali. 1989. je odigrao i dva prijateljska susreta za Englesku. 1994. odlazi u Aston Villu, a po završetku sezone, zbog ozljeda, odlazi u mirovinu.       

Andy Sayer: Jedan od igrača koji su ponikli u Wimbledonovoj nogometnoj školi. Igrao na poziciji napadača ali je bio u sjeni Corka, Fasha... Klub napušta nakon osvajanja kupa. Kasnije većinom igra za engleske niželigaše. 

Dennis Wise: Kao otpisani od strane Southamptona, 1985. dolazi u Wimbledon. Bilo je to na samom početku njegove karijere. Nakon kratke posudbe u švedskom niželigašu ostaje u klubu i postaje jedna od najvažnijih karika. "Danas, ne biste mogli raditi stvari koje smo mi radili. Igrači danas moraju biti discipliniraniji nego u naše vrijeme. Srećom tada nije bilo mobitela s kamerama inače bi neke velike priče izašle na vidjelo. Tada su vremena bila drugačija. Bili smo mladi, učili smo i malo smo se zabavljali." O osvajanju kupa: "U to vrijeme nismo mislili da je to tako neobično ali mnogo godina kasnije si mislite: Wow, odakle smo sve došli i što smo postigli. Za mnoge je to bila druga šansa, nekima baš i nije išlo ali vrijeme nas je sve spojilo." S Jonesom je postao veliki prijatelj, a bio mu je i kum na vjenčanju. 1990. napušta Plough Lane i odlazi na Stamford Bridge. U londonskom velikanu se zadržao 11 godina i, vjerojatno, ostvario najveću karijeru od svih igrača koji su sudjelovali u osvajanju kupa. Čast osvajanja FA kup je imao još dva puta. Oba, naravno, u dresu Bluesa, uz još četiri trofeja. Tokom svog vremena u Chelsiju svlačionicu je dijelio sa Beasantom, Phelanom i Jonesom. 21 utakmica za Englesku.   

Carlton Fairweather: Prije dolaska u Wimbledon nekoliko je godina igrao za engleske amaterske klubove. Po dolasku je prošao dvije posudbe u Finskoj prije nego je postao regularan član prve momčadi. Za klub je odigrao preko 100 utakmica, a zbog ozljede je morao propustiti finale kupa. Početkom 90-ih ispada iz prve momčadi te 1993. odlazi iz Donsa. "Wimbledon je bio jedinstven."- kaže Carlton. "Velika stvar kod "Lude bande" je ta što je kolektiv uvijek bio važniji od pojedinca." 

IGRAČI KOJIH NEMA U ALBUMU, A IGRALI SU U FINALU KUPA:
John Scales: Članom "Lude bande" postaje 1987. Zajedno sa novim trenerom Gouldom je stigao iz Bristola. Došao je u svlačionicu igrača koji su se bojali promjena i nisu dobrodošlicom dočekivali novopridošlice. Iako se zastrašivao likova poput Fashanua u svojoj prvoj sezoni, Scales napominje kako je Wimbledon bio mnogo više od Fasha (Fashanu) i Vinnija. "Neke dane sam samoga sebe trebao psihički dizati kako bih otišao na trening ali to je bilo dok se nisam prilagodio. Morao sam biti snažna osoba da bih to preživio. Iako sam to mrzio izgradilo me kao igrača."- priča Scales o vremenima provedenim u Wimbledonu. Osvrćući se na finale kupa: "U to vrijeme finale kupa je bio veliki događaj. Bila je to jedina utakmica tog dana i fokus svih medija je na njoj. Kad smo došli tamo svi su mogli osjetiti veliku napetost. Ne možete reći da je to još samo jedna utakmica, jer nije. Odradite trening, press-konferenciju ali očajnički želite ostati mirni i dobro se naspavati."  Za igru svoje momčadi kaže da to možda i nije bio najljepši nogomet koji se mogli gledati ali su bili vrlo uspješni u tome. "Dennis je imao centaršut bolji od bilo koga u državi, Fash je bio zastrašujući napadač koji je postizao golove, Terry Gibson sjajan igrač, Andy Thorn, Lawrie Sanchez... imali smo dobro izbalansiranu momčad."- na dodaje. U Wimbledonu se zadržao do 1994. kada prelazi upravo u Liverpool. Tokom perioda u Redsima je odigrao i tri utakmice za Englesku. Kasnije igra za Tottenham i Ipswich nakon čega je objesio kopačke o klin.


Laurie Cunningham: Bivši engleski reprezentativac nogometnu karijeru je počeo u Leyton Orinetu. Igrao je i za Real Madrid čime je postao prvi Britanac kome je to uspjelo. Transferom u Los Blancose postaje i reprezentativac odigravši tek šest utakmica. Članom "Lude bande" postaje 1988. kada je njegov agent nazvao vlasnika kluba i u razgovoru mu rekao da će Cunningham Long Ball Club odvesti na još veću razinu. "Klub Dugih Lopti"- u šali naziv za Wimbledon prema stilu po kojem su bili poznati, a u čemu je Cunningahm bio vrlo dobar. "Kockali smo se i dobili smo."- menadžer Gould o transferu Cunninghama. "Njegov dolazak u bandu je bio svetogrđe za nogomet ali on je uživao u njoj."- misleći na to kako on svojim talentom nije pripadao tu. "Svi u klubu su bili jako zadovoljni dolaskom drage, jednostavne i radišne osobe s takvim nogometnim umijećem."... Za klub je odigrao sedam utakmica uključujući i pola sata u finalu kupa. Poginuo je 1989. u prometnoj nesreći u Madridu sa samo 33 godine. Tada je bio član Rayo Vallecana koji je zahvaljujući njegovom golu izborio povratak u La Ligu.  

Terry Gibson: Gibson se prisjeća svog prvog dana u "Ludoj bandi": "Prvog dana u klubu sam vidio Wisea kako skida Volkswagenov grb s kamiona Vinnievog oca. Vinnie je paničario da će ga otac ubiti." U klubu nije nedostajalo psina među igračima: "Bilo je vremena kada bi Fash govorio novinarima kako je dobivao prijeteća pisma na trening terenima. Svi smo znali da su to gluposti pa sam jednog dana izrezao slova iz novina baš kao u filmovima i napisao: "Gospodine Fash, pratimo svaki Vaš korak. Gurnuo sam mu ga u džep i kad je vidio počeo je paničariti. Nestao je razgovarajući na svoj veliki telefon, a novine su sljedećeg dana napisale kako je Fash imao još jednu prijetnju. Uvijek je bio kraljica drame." O Dennisu Wiseu: Sjećam se Wisea. Taman nakon osvajanja kupa je krenula prodaja igrača i on je očajnički htio da mu Gould riješi neki unosan transfer. Na putu za Švedsku je kupio gomilu vatrometa. Sve ih je zapalio u hotelu s petog kata prema prepunoj ulici. Mještani trče prema skloništu. Nevjerojatno! Bobby je znao da ga pokušava natjerati da mu pomogne i da neće odustati. Eto, još samo jedan dan u Wimbledonu." U klub je stigao iz Manchester Uniteda 1987. i ostao sve do 1993.: "Morali ste biti jako čvrsti da bi ste preživjeli u klubu. Čak bi i odrasli ljudi plakali. Ali, bilo je tu i mnogo drugih stvari zbog koji smo sve ovo postigli s klubom." 

Wimbledon Panini Football 87: Prva sezona u League One (danas Premier Liga). Pričajući o "Ludoj bandi" svakako valja spomenuti njihovog bivšeg trenera ali i igrača Davea Bassetta. Nogometom se bavio na polu profesionalnoj razini. 1974. nogometni put ga dovodi na Plough Lane. Tokom FA kup 1975. iznenađujuće su izbacili tadašnjeg prvoligaša Burnleyja, a kasnije odigrali neodlučeno protiv tadašnjeg finalista Lige prvaka Leeds Uniteda da bi u ponovljenoj utakmici izgubili s minimalnih 1-0. Kasnije radi kao pomoćni trener, a od 1981. i kao glavni. Klub je tada bio u četvrtoj ligi. Donsi su pod njegovim vodstvom, uz nešto poteškoća (promocija u treću pa opet povratak u četvrtu), dogurali do prve lige. U prvoj sezoni su osvojili su vrlo dobro šesto mjesto. Svoje radno mjesto je napustio po završetku sezone smatrajući da je napravio sve što je bilo u njegovoj moći.   

Panini Football 1987/88 Wimbledon
Wimbledon Panini Football 88: Najveći uspjeh u povijesti kluba, FA kup 1988.

Merlins Premier League 2000 Wimbledon
Wimbledon Merlin's Premier League 2000: "Labuđi pjev" Donsa. Vjerojatno posljednji, od osvajača kupa, koji je napustio klub je Vinnie Jones. Prvotno je otišao 1989. ali se vraća 1992. i ostaje do '98. S vremenom je i epitet "Lude bande" opao. Njihova posljednja sezona u Premier Ligi je 1999/00 (na slici). Legendarni klub sa Plough Lanea je propao 2004. međutim priča o "Ludoj bandi" ostaje za sva vremena.