Language

Monday, October 28, 2019

PIKALA SE TAKALA SE BALA SA SUŠAKA

Grafit ispod stadiona s natpisom: "Pikala se takala se bala sa Sušaka"

Nogomet je kroz povijest imao mnogo malih klubova koji su barem na kratko postali "veliki" i doživjeli svoje slavne trenutke. Jedan od takvih klubova je i NK Orijent. Priča o jednom malom ali u srcu svih Sušačana velikom klubu. Povijest nogometnog klub Orijent započinje davne 1919. Klub djeluje na području Sušaka koji je u vrijeme osnivanja kluba slovio kao grad, a danas pripada istočnom dijelu grada Rijeke. Ime klubu je dao pomorac Franjo Matković prema imenu parabroda "Orient" kojeg je uočio na nekom od svojih prekooceanskih putovanja: “Ja san rekal, neka bude “Orijent”, i-bil je “Orijent”! Klub je prepoznatljiv po svojim crveno-bijelim bojama. Po osnivanju klub započinje i sa prvim utakmicama te su tako 1919. igrali protiv Viktorije i izgubili 6-0. Četiri godine kasnije Orijent dobiva i svoj stadion na Krimeji. 74 dioničara je otkupilo neravan teren na kojem je bila zasađena vinova loza. Ljudi su danonoćno radili kako bi iznivelirali teren s 1,5 metrom razlike između sjeveroistočnog i zapadnog dijela. Igralište je službeno otvoreno u utakmici protiv zagrebačkog HAŠK-a. U klubu se tada okupljala radnička klasa. Klub je kroz povijest nekoliko puta mijenjao ime pa se tako u periodu od 1946. do 1953. zvao Jedinstvo, Primorje i Budućnost. 1953. mu je vraćen prvotni naziv.  U 60-ima i 70-ima klub sa Sušaka redovito nastupa u drugoj jugoslavenskoj ligi, a stvara se i rivalitet sa Rijekom. U sezoni 1968./69. pod vodstvom Đalme Markovića klub uvjerljivo osvaja prvo mjesto ali je u dodatnim kvalifikacijama zaustavljen od Crvenke te će na svoj ulazak u prvu ligu morati pričekati do osamostaljenja Hrvatske. Orijent je i u narednim sezonama igrao u drugoligaškom društvu ali je vrlo brzo, zbog financijske krize, ispao u četvrti rang (Pulsko-riječka zona). Pažnju nogometne javnosti opet su privukli u sezoni 1980./81. ali ovoga puta u jugoslavenskom kupu. Izbacivši u preliminarnim rundama druge niželigaše u prvoj rundi su protutnjali Kranjčevićevom pobijedivši tadašnjeg prvoligaša Zagreb. U sljedećoj rundi na Krimeju stiže OFK Beograd, također sudionik prve lige. Orijent je slavio s minimalnih 1-0 te prošao u četvrtfinale. U četvrtzavršnici su pred prepunom Krimejom dočekali prvoligaša iz Podgorice. Pogodaka nije bilo te se pristupilo izvođenju penala gdje je Budućnost bila bolja s ukupnim rezultatom 2-4. Dvije godine kasnije Orijent opet stiže do četvrtfinala kupa gdje su također bili bolji od dvojice prvoligaša Osijeka i Olimpije, a ispali od trećega, Sarajeva, tek nakon penala. Utakmica protiv kluba s Koševa je povijesna za Orijent jer je prva koju je prenosila televizija. U sljedećim sezonama sušački klub je bio na korak do povratka u drugoligaško društvo ali je uvijek zaustavljen u dodatnim kvalifikacijama. Raspadom Jugoslavije klub nastupa u drugoj hrvatskoj ligi sve do 1996. kada ostvaruje svoj najveći uspjeh u povijesti. Klub je u sezoni 1996./97. po prvi put nastupio u prvoligaškom društvu. U elitnom društvu se zadržao samo jednu sezonu jer je zbog reorganizacije natjecanja ponovno postao drugoligaš. Jedina prvoligaška sezona uvijek će ostati u lijepom sjećanju svih Sušačana i navijača Orijenta. Ta sezona je svakako i povijesna za riječki nogomet jer su tada imali dva prvoligaša. Orijent je svoju, za sada, jedinu prvoligašku sezonu otvorio gostovanjem na Poljudu izgubivši od Hajduka 2-0. Premijeru na Sušaku su imali protiv gradskih rivala Rijeke. Atmosfera je bila fenomenalna. Stadion pun, oko 9000 duša. Na sjeveru Krimejski feštari. Zatim lovranska limena glazba koji su bili veliki navijači Rijeke ali su došli pomoći Orijentu. Red Fuckersi su uz feštarsku i lovransku glazbu dizali navijače na noge. Bakljada. Sve je gorilo. Totalna ludnica je bila i sat vremena prije utakmice. Mimohod je išao ulicama Krimeje. Na čelu glazba, potom navijači, karneval... Ista takva atmosfera je bila prije svake domaće utakmice. Na gostovanjima su Orijent pratila barem dva navijačka busa. Premijera na domaćem terenu je počela vrlo loše. Gubili su 0-2 od Rijeke međutim nadahnuti sjajnom atmosferom na tribinama uspijevaju doći do boda. Ulaskom Orijenta u prvu ligu Sušak je procvjetao kao nekada. Takvo nešto se ne događa svaki dan. Ostvaren je dugogodišnji san stanovnika istočnog dijela grada Rijeke. Osim protiv gradskog rivala, sjajna atmosfera se mogla vidjeti i u utakmicama protiv dva najveća hrvatska kluba. Stadion je bio premali za sve one koji su htjeli vidjeti kako se mali Orijent nosi s velikanima. Tijekom cijele sezone Sušačani igraju vrlo hrabar i požrtvovan nogomet. Zajedno s bučnom podrškom sa tribina nadomještaju ograničeni igrački kadar. Orijent je u konačnici zauzeo 14. mjesto od ukupno 16 klubova. Lošem rezultatu su najviše kumovali brojni domaći remiji. Stadion na Sušaku, sa punim plijenom, su jedino napuštali Croatia, Hajduk i Dragovoljac, u konačno poretku i tri prvoplasirane momčadi. Zbog reorganizacije prvenstva je morao napustiti prvoligaško društvo. Ostaje žal što se Orijent nije duže zadržao među "elitom". Djelom je tu zaslužna i nedorasla uprava, njihovi preveliki zalogaji, lako trošenje financijski sredstava i nesnalaženje u takvoj situaciji. Prva liga je osim Orijenta izgubila i sjajne Fuckerse koji su bili osvježenje na navijačkoj sceni. Ispadanjem kluba u niži rang splasnule su i ambicije, došlo je do pomanjkanja financijskih sredstava, nedostatak sponzora, osipanje igrača... Zbog svega toga je patio i rezultat. Klub je sljedećih godina boravio u drugoj ligi. 2014. zbog loše financijske situacije odlazi u stečaj. Iste godine se osniva novi klub pod imenom HNK Orijent 1919. Danas se natječu u drugoj HNL. 
"Sto let dura jubav ka se tače. Noge miće zrasle su vele, pasale su generacije cele, ma mi nismo pozabili ono ča smo vavek bili."     


ORIJENT NOGOMET '97:
Dragan Talajić: Došao u proljeće 1997. Bivši vratar Sarajeva.

Dean Mladenić: Domaći golman, došao iz juniora Rijeke. Branio u jesenskom dijelu.

Damir Biškup: Obrambeni igrač. Vrhunski bek, brz, visok i jak na lopti.

Aleksandar Bubnjić: Dijete Orijenta. Igrao na poziciji beka. Vrlo dobar i borben igrač.

Željko Škopljanac: Hajdukova škola. Vrhunski igrač velikih mogućnosti. Igrao na poziciji stopera.

Vlatko Đolonga: Također hajdukovo dijete. Obrambeni igrač. Znalac i odličan u duel igri.

Kristian Barun: Dijete Dinama. Za Orijent nastupao dvije sezone. Veza ili krilo.

Adnan Ocelli: Albanski internacionalac. Najčešće igrao na poziciji lijevog beka.

Davor Lasić: Dijete Orijenta. Igrao kao krilo ili napadač. Brz igrač odličnog pasa.

Dean Dadić: Vrlo dobar igrač. Igrao na poziciji desnog beka. 

Andrej Živković: Vezni igrač. U Orijent stigao iz Rijeke. Vrlo pouzdan nogometaš.

Jakov Vodopija: Dijete Sušaka. Vrlo dobar u skok igri.

Gordan Deluka: Vezist, sjajan tehničar. Također domaći dečko.

Mario Strilić: Brz krilni igrač dobrog šuta.

Slađan Filipović: Stigao iz Dragovoljca. Brz i vižljast napadač.

Davor Dželalija: Također napadač, klasična devetka. Odličan tehničar te skok igra.

Krimejski feštari točnije Red fuckersi (Crveni jebači) su osnovani krajem 80-ih. Svoj zamah u vidu izrade transparenata, navijanje s bubnjevima, zastavama i nezaobilaznom pirotehnikom doživljavaju početkom 90-ih. Originalni Krimjeski feštari i nemaju puno veze s navijačkim životom. 
"Ti si del života moga i ti ćeš vavek to i biti."

NK Orijent iz albuma Nogomet '97

Sunday, September 22, 2019

FA KUP 1988- POBJEDA "LUDE BANDE"


-slavlje nakon osvajanja kupa

Fizikalci iz Wimbledona, okruga poznatog uglavnom samo po tenisu, napravili su 1988. godine jedno od najvećih iznenađenja u povijesti FA kupa, svladavši u finalu favorizirani i neusporedivo ugledniji Liverpool. Trener ih je motivirao pivom, a oni su suparnika prestrašili galamom i pristupom "drvosječa", koji je na kraju urodio plodom i priskrbio im jedini trofej u povijesti. 

Najbolji način da gledate utakmice Wimbledona je preko teleteksta. Preporučio je to svekolikoj engleskoj nogometnoj javnosti krajem osamdesetih godina legendarni Gary Lineker, komentirajući stil igre momčadi iz okruga koji je oduvijek bio poznatiji po tenisu. Taj je stil, blago rečeno, u to vrijeme bio neugledan i mnogi su wimbledonsku momčad prepoznavali po nadimku "Luda banda". Atribucija ja afirmirana u glasovitom finalu FA kupa 1988. godine, u kojem je Wimbledon osvojio svoj prvi i jedini trofej u povijest. 

Neusporedivo veći Liverpool, koji je u tom desetljeću imao već dvije Lige prvaka i šest engleskih naslova uključujući i naslov iz aktualne sezone, bio je u finalu izraziti favorit. Lepršava igra momčadi Kennyja Dalglisha tretirala se kao nuklearna fizika u odnosu na "divljački" nogomet kojeg je s druge strane forsirao Bobby Gould. Komentatori su primjećivali kako wimbledonski fizikalci mogu dobiti utakmicu samo ako se Redsima sasjeku noge. Nešto slično se i dogodilo. 

Još u tunelu su Liverpoolovi igrači morali trpjeti teror galame iz suparničkih redova. Gouldovi su se igrači nabrijavali vikanjem, skakanjem i suptilnim prijetnjama koje su se oživotvorile čim je sudac Hill dao znak za početak susreta. "Morali smo im pokazati tko smo i što smo"- objasnili su pobjednici nakon utakmice. Svaki je pokušaj igre prekidan grubim prekršajima, što sudac nije strogo sankcionirao. Na taj način su prekinuti Liverpoolovi konci igre i lepršavost koja ih je krasila tih godina. One akcije koje su i uspjeli povezati branio je Wimbledonov vratar i kapetan Dave Beasant. 10-ak minuta prije kraja poluvremena Wimbledon je došao do vodstva. Skraćeni korner je izveo Dennis Wise. Ubačena lopta je došla do Sancheza koji ju glavom prosljeđuje u drugu stranu mreže Grobbelaarova gola. Najveća prilika za Liverpool se dogodila u drugom poluvremenu. Goodyear je u kaznenom prostoru napravio faul nad Aldridgeom. Kasnije se pokazalo da je Goodyear čisto startao na loptu. Penal je izveo sam Aldridge. Poslao je loptu u desnu, na istu stranu na koju se bacio i Wimbledonov golman Beasant. Time je svojoj veličanstvenoj predstavi dodao i obranjeni penal. Obranjenim penalom je postao prvi golman kojemu je to pošlo za rukom u finalima FA kupa igranima na Wemblyju. Aldridge je podlijegao pritisku koji su mu stvorili robusni Donsi. Vikali smo mu: "Promašit ćeš!"- rekao je kasnije branič "lude bande" Andy Thorn. I zbilja je promašio. Do ostatka susreta nije bilo značajnijih prilika čime se rezultat nije mijenjao. Televizijski komentator je utakmicu zaključio riječima: "Luda banda je pobijedila kultni klub".

"Luda banda" je nadimak korišten od strane engleskih medija za nogometni klub Wimbledon tokom 80-ih i 90-ih godina. Tim nadimkom su željeli ujediniti cjelokupno ponašanje, kako na terenu tako i van njega, igrača spomenutog kluba. Mnogi ovu "bandu" opisuju kao znatiželjnu hrpu mladića težeg životnog odrastanja u kojima se razvio duh prkosa. Uz taj prkos i agresiju svaka njihova utakmica je graničila s bezobzirnim ponašanjem. Samo nabrijavanje u tunelu bi kod protivnika izazvalo strah, uz nesmotrene i opasne startove, laktarenje, ružne riječi upućene protivničkim igračima... Intenzitet toga se posebno osjećao na domaćem Plough Laneu. Sve momčadi su se plašile odlaska tamo, a mentalno bi utakmicu izgubili i prije nego što bi došli. Njihov pristup igri često je ismijavan od strane drugih klubova kao neprofesionalan, te da igraju osnovnim i nesposobnim stilom nogometa uz korištenje grubih prekršaja. Za razliku od drugih klubova prve engleske lige. Česte su bile šale i psine među igračima, međusobno, ali i prema klupskim menadžerima.Takvo šaljivo ponašanje zajedno s ruganjem i omalovažavanjem stvorilo je snažnu povezanost i timski duh među igračima što im je uvelike koristilo na terenu. Sve to im je pomoglo da osvoje FA Kup, najstarije nogometno natjecanje na svijetu, te da više od 10 godina igraju u najvišem rangu engleskog nogometa.

Klub osnovan 1889. danas više ne postoji. 2001. godine klub je krenuo s namjerom da se preseli u Milton Keynes, grad udaljen 80-ak km od Londona, unatoč velikom protivljenju navijača. Premještaj se dogodio 2003. godine. 2003/04 sezona je ujedno i posljednja za nogometni klub iz Wimbledona. 2004. je osnovano poduzeće pod imenom Milton Keynes Dons Ltd, a time i nogometni klub MK Dons F.C. koji se smatrao nasljednikom ugašenog Wimbledona. Poduzeće je kupilo imovinu starog kluba te je dobilo njegovo mjesto u Football League One. Od 2006. klub je odustao od potraživanja bilo kakve povijesti prije 2004. godine u dogovoru sa engleskim savezom nogometnih navijača koji su bojkotirali klub kao i njegove navijače. MK Dons se danas smatra novim klubom osnovanim 2004. godine.  Navijači su u međuvremenu (2002. godine) osnovali novi klub pod imenom AFC Wimbledon. 

Originalni Wimbledon svoje prve trenutne slave doživljava 1986. kada je kao trećeplasirani klub druge lige izborio promociju u najveći rang engleskog nogometa. U svojoj prvoj sezoni u tadašnjoj First Division zauzima šesto mjesto. Sjajan uspjeh za tek promovirani klub. Sezonu nakon osvajaju svoj jedini trofej u povijesti, FA kup. Međutim nisu mogli nastupati u idućem UEFA-inom izdanju Kupa pobjednika kupova zbog zabrane engleskim klubovima radi katastrofe u Bruxellesu. U prvoj ligi su ostali sve do 2000.

WIMBLEDON FC IZ PANINI ALBUMA FOOTBALL 88:
Wimbledon Panini Football 88

Timska sličica

Bobby Gould (menadžer): Bivši napadač koji je u svojoj karijeri, od poznatijih klubova, igrao za Arsenal, Wolves, West Ham na klupu Wimbledona je stigao u ljeto 1987. Osvajanje FA kupa 1988 mu je najveći uspjeh u trenerskoj karijeri. Klupu Donsa je napustio 1990. zbog nezadovoljavajućih rezultata. U kasnijim intervjuima je naglašavao kako je iznimno ponosan na svoje vrijeme provedeno u Wimbledonu. Ne samo zbog osvajanja FA kupa već i zbog toga što je klub držao u gornjem dijelu tablice. Gould je imao i mnogo teži zadatak kao "psiholog" jer nije bilo jednostavno držati na okupu i pod kontrolom razne karaktere poput Fasha, Jonesa i Wisea... Osim toga otkriva kako je najveća tajna "Lude bande" bila nevjerojatna želja igrača za pobjedom. Što su ih više ljudi mrzili to je povezanost među njima rasla. Svaki novi član kluba, radilo se o igračima ili pomoćnom osoblju, je moramo proći provjeru kod igrača kako bi vidjeli da li zadovoljava Wimbledonski način. Ako momčad odluči da ste prošli i zadovoljili onda vam pružaju potporu i uvijek su tu. Za osvajanje kupa kaže kako su svi u klubu vjerovali da će pobijediti Liverpool. "Imali smo tu unutrašnju vjeru u pobjedu"-na dodaje. Dodatan motiv u svakoj utakmici su bile riječi bivšeg irskog reprezentativca Johnnyja Gilesa kako je njihov način igranja sramota. Iako su svi oni već bili navikli na kritike njegove riječi su bile zalijepljene u svlačionici kao dodatan motiv.

Dave Beasant: Kapetan i jedan od heroja u finalu kupa. Obranio je svaki udarac upućen prema njegovim vratima uključujući i penal. Osim prvog obranjenog penala u finalima FA kupa na Wemblyju postao je i prvi golman koji je primio FA kup kao kapetan. U klub je došao 1979. dok su još bili niželigaši te ostao sve do osvajanja FA Kupa. Odigrao je i dvije utakmice za reprezentaciju Engleske. 2015. je postavio rekord kao najstarija osoba koja se našla na spisku jedne utakmice engleskog nogometa. Imao je 56. godina kada se našao na popisu Stevenagea kao rezervni golman. Tokom karijere je bio poznat kao vrlo dobar golman, pogotovo u zaustavljanju udaraca. Odličan je bio i u ispucavanju dugačkih lopti čime se uklopio i  Wimbledonov stil igre po kojem su bili poznati.  

Brian Gayle: Karijeru počeo u Wimbledonu. Igrao na poziciji stopera. U četvrtfinalu protiv Watforda zaradio je crveni karton stoga i nije igrao u kasnijim susretima. Bilo mu je jako žao što je momčad ostavio na cjedilu te što nije osjetio čast igranja na Wemblyju. "Riječi ne mogu opisati moje osjećaje. Bio sam zadovoljan kao i svi dečki ali osobno za mene je to bio loš dan. Mislili ste da možete osjetiti čast igranja na Wemblyju. Ali plaćao sam svoju kaznu zbog crvenog kartona i nemam prigovora protiv toga. Ali da, bilo mi je bilo krivo."- Gayle o finalnoj utakmici.

Andy Thorn: Kao i prethodnik karijeru je započeo u Wimbledonu 1984. "Imali smo iskustvo s ulice. Nismo bili nužno vrlo dobri tehnički igrači iako smo imali nekoliko dobrih igrača ali smo znali pobijediti u utakmici. Znali smo kada treba "ubiti" igru i kada je ubrzati". Andy se sjeća kako je znao svojemu kolegi iz obrane, Youngu, reći: "Onaj napadač misli da si sranje, idi tamo i čuvaj ga." Young bi otišao do napadača i ne bi mu dao disati. Klub je napustio nakon osvajanja FA kupa kada je zajedno sa Beasantom otišao u Newcastle. Kasnije se vratio u klub odigravši još dvije sezone.

Clive Goodyear: U klub je stigao 1987. i ostao tri sezone. Nije se mnogo na igrao ali se može pohvaliti da je nastupio u finalu kupa na Wemblyju. Nakon njegovog starta na Aldridgeu, sudac Hill je pokazao na bijelu točku. Kasnije se pokazalo da je Goodyear čisto odnio loptu. Srećom Beasant je dobro procijenio Aldridgeov udarac i obranio penal.  

Terry Phelan: Irski obrambeni igrač je u klub stigao iz četvrtoligaša Swansija. Članom "Lude bande" je bio pet godina i odigrao skoro 200 utakmica. Kasnije igra za Manchester City, Chelsea, Everton... U 90-ima redoviti član irske nacionalne vrste. "Vidio sam igrače kako plaču zbog zlostavljanja- psihički se raspadnu i plaču."- o vremenu provedenom u Wimbledonu.

Eric Young: U klub je stigao 1987. iz Brightona. Iako je stigao u novi klub nikako se nije mogao odvojiti od torbe koju je dobio igrajući za svoj stari klub. Novi suigrači su ga pustili na miru u nadi da će kroz nekoliko dana tu torbu zamijeniti novom. Međutim kada se to nije dogodilo oni su mu poklonili novu Wimbledonovu torbu. Čak i nakon toga Eric je ostao privržen svojoj staroj torbi. Vjerojatno mu je bila sretna ili je jednostavno bio praznovjeran. Kada nije bilo drugog rješenja torbu su mu jednostavno zapalili. Bezopasna zabava ali pokazuje kako je u to vrijeme bilo u "Ludoj bandi". Eric je inače tvorio odličan stoperski par u tandemu sa Thornom. 

Vince Vinnie Jones: Svakako jedan od najluđih igrača u povijesti nogometa. Ikona, što bi rekli ljubitelji ovog sporta, ne samo na terenu već i van njega. Opće poznat kao osoba "teške" naravi, a na zelenom travnjaku po oštrim bolje rečeno krvničkim startovima koji su često graničili s granicama nemogućeg. Kolika je "sikira", često korišteni izraz u našem žargonu za takve nogometaše, bio svjedoči i crveni karton kojega je zaradio, nakon samo tri sekunde, kao igrač Chelsija u utakmici protiv Sheffield Uniteda. Ni tuče s drugim nogometašima mu nisu bile strane. Nije imao respecta prema nikome. U klub je stigao 1986. Često je bio prozivan kao vođa bande ali napominje kako je taj kult postojao i prije nego je on došao u klub. "Bili smo grupa puna neprilagođenih, izbačenih i neželjenih. Ili ste vrlo brzo srasli s nama ili ste se raspali kao osoba."- nadovezujući se na Phelanove riječi iznad. "Vinnie je bio podcijenjen kao nogometaš jer imao je sjajnu igru nogom i bio je vrlo dobar tehničar. Ali očito je njegova agresivna strana igre uvijek bila jača."- menadžer Gould o Jonesu. 1989. odlazi u Leeds United. U Donse se ponovno vraća 1992. i ostaje sve do 1998. Godinu kasnije se ostavlja nogometa. 90-ih se krenuo baviti i glumom.   

Lawrie Sanchez: Strijelac jedinog pogotka u finalu za jedno od najvećih iznenađenja u povijesti FA kupa čime je Wimbledonu donio povijesnu titulu. Rođen u Londonu u obitelji Ekvadorca i majke iz Sjeverne Irske. Wimbledonu pristupa 1984. Osim spomenutog gola, za Donse je zabio i pogodak kojim su osigurali promociju u prvu ligu. Sjećanja tokom vremena provedenih u "Ludoj bandi": "Na kraju treninga su znali uhvatit nekog od pridošlica i skinuti ga do gola. Zatim ste se morali skitati, skrivajući svoj "ponos", pored ostalih ljudi koji su primjerice šetali psa te prolaziti kroz kafić sve do svlačionice." Nadalje: "Bio je i mentalni postupak iniciranja koji ste morali proći. U svlačionici je bilo igrača koji su bili izrazito smiješni ali i onih iznimno oštrih koji su vas mogli "ubiti" pred svima. Morali ste to proći, ali neki igrači nisu uspjeli." Wimbledon je napustio 1994. s preko 300 odigranih utakmica. Umirovio se godinu dana kasnije. Sjevernu Irsku je predstavljao i kao igrač, u tri susreta, i kasnije kao menadžer. 

Alan Cork: Istinska legenda Donsa. U klubu je proveo više 14 godina i igrao u prva četiri ranga engleskog nogometa. U klubu je postavio rekorde koje, na žalost, nitko neće moći srušiti. Vodeći je igrač po broju nastupa i golova u povijesti Wimbledona i uz to je jedini koji je zabijao u prve četiri engleske lige. Poentirao je 168 puta u više od 500 utakmica. O finalu kupa: "Nismo se bojali Liverpoola. Prilično dobro smo igrali protiv njih i znali smo da ćemo im stvoriti probleme jer smo bili dobri u slobodnim udarcima i kornerima što je bila njihova slabija strana." Napominje kako su u ono vrijeme plaće u klubu bile jako male: "Shvaćate li da sam zarađivao 450 funti tjedno kada smo pred 100 000 ljudi, na Wemblyju, osvojili kup. Plaće su nam često bili smanjene zbog svih hotelskih soba koje smo uništili. Bog zna što bi smo učinili s novcem kojeg igrači danas zarađuju. Bili bismo u ozbiljnim problemima." Samo dva dana nakon povijesnog osvajanja FA kupa odigrana je utakmica njemu u čast. Počasne utakmice su česte u engleskom nogometu kao zahvala određenom igraču na deset godina provedenih u klubu. Danas se često priređuju nakon odlaska nekog poznatijeg igrača u mirovinu. "Svatko tko je htio igrati je došao i igrao"- kaže Cork. "Svi su bili pijani ali nema veze ionako je to bila proslava. Većina ljudi je bila pijana sljedeća tri mjeseca."- na dodaje. Najzabavniji dio susreta se zbio na početku: "Tribine su navijale: "Vinnie, Vinnie, pokaži nam svoju guzicu. Prvo je on sam, a onda smo i svi zajedno pokazali guzice." Koštalo ih je to £6500. Iz kluba je otišao 1992., a umirovio se nekoliko godina kasnije.

John Fashanu: Rodio se u Londonu u obitelji nigerijskog oca i majke iz Gvajane. Majka i otac su se brzo rastali te je on zajedno sa starijim bratom Justinom, također nogometašem, primljen u kuću za nezbrinutu djecu da bi kasnije bili udomljeni od strane bijelog para. Život su nastavili nešto sjevernije od Londona, a prava majka ih je mogla posjećivati jednom mjesečno. Teško razdoblje za braću. John je imao problema sa spavanjem stoga mu je zagrljaj druge majke uvijek godio: "Znala me je zgrabiti i jako zagrliti i to svakog jutra i večeri i to mi je davalo osjećaj sigurnosti. Bio je to lijep osjećaj. Cijelo ti lice nestaje u maminim grudima." Živjeli su u mjestu gdje nije bilo crnaca i stoga su zbog drugačije boje kože smatrani strancima: "Ako biste vidjeli crnu osobu to bi bila slika Michaela Jacksona na nekakvim plakatima ili ako ste imali sreće Muhammada Alija. Bili su to jedini crnci koje sam vidio do svoje 18. - 19. godine." Nakon mnogobrojnih premlaćivanja braća su se počela baviti boksom ali na kraju su oboje postali profesionalni nogometaši: "Nogomet je bio najlakši način za zaraditi novac. Nije bilo crnih bankara, odvjetnika i drugih. Znali smo da kao crnci možemo jedno zaraditi pjevanjem, plesanjem ili nogometom- i to je to." I tako su braća započela svoj nogometni put. U svojoj mlađoj dobi pristupaju Norwichu, prvom većem klubu u njihovoj blizini. Nakon par godina seniorskog nogometa s "Kanarincima" karijere su im otišle različitim putevima. 1981. stariji brat Justin odlazi u Nottingham kod Briana Clougha. John je kasnije bio jako ljut na brata što mu, sa svojim utjecajem, nije pomogao u klubu i s drugim stvarima u životu. Osoba koju je smatrao "ocem i majkom", "jedinim svijetlom" i "životom" odjednom mu je postao zakleti neprijatelj. John, nakon nekoliko drugih klubova, 1986. dolazi u Wimbledon. Brat Justin kasnije postaje poznat kao prvi nogometaš koji je javno priznao da je gej. John se jako brinuo zbog toga i ponudio mu je 100 000 funti da ne priča više o tome. Obje majke su im u to vrijeme bile bolesne, a i da ljudi nebi pomislili kako je on u pitanju: "Justin i John, J i J sve je to isto". Znao je i da bratu treba novac zbog raskalašenog načina života. "Ja sam bio čvrst momak, mi smo bili čvrsti momci, Vinnie Jones, John Fashanu, Dennis Wise, bili smo čvrsta ekipa sa jakom mačo slikom i mnogo ljudi je voljelo naš način nogometa i odjednom moj brat izađe u javnost s ovime?" Justin se objesio 1998. nakon optužbi da je seksualno napastovao 17-godišnjaka tokom svog boravka u Americi. Johnu je kasnije bilo krivo što bratu nije bio potpora u tim trenucima i imao više razumijevanja prema njemu. Kao što je napisano, u klub stigao 1986. za 125 000 funti što je u to vrijeme bio najveći klupski transfer. Došavši u ožujku '86 za klub je odigrao posljednjih 9 utakmica te sezone i svojim golova pomogao da izbore promociju u prvu ligu. U nešto više od osam sezona, koliko je proveo u Donsima, poentirao je 126 puta. Tokom karijere je stvorio reputaciju agresivnog napadača i osobe "kratkog fitilja". U to vrijeme sinonim za Wimbledonovu "Ludu bandu". Uz to slovio je i za strašnog strijelca kojega su se protivnici bojali. 1989. je odigrao i dva prijateljska susreta za Englesku. 1994. odlazi u Aston Villu, a po završetku sezone, zbog ozljeda, odlazi u mirovinu.       

Andy Sayer: Jedan od igrača koji su ponikli u Wimbledonovoj nogometnoj školi. Igrao na poziciji napadača ali je bio u sjeni Corka, Fasha... Klub napušta nakon osvajanja kupa. Kasnije većinom igra za engleske niželigaše. 

Dennis Wise: Kao otpisani od strane Southamptona, 1985. dolazi u Wimbledon. Bilo je to na samom početku njegove karijere. Nakon kratke posudbe u švedskom niželigašu ostaje u klubu i postaje jedna od najvažnijih karika. "Danas, ne biste mogli raditi stvari koje smo mi radili. Igrači danas moraju biti discipliniraniji nego u naše vrijeme. Srećom tada nije bilo mobitela s kamerama inače bi neke velike priče izašle na vidjelo. Tada su vremena bila drugačija. Bili smo mladi, učili smo i malo smo se zabavljali." O osvajanju kupa: "U to vrijeme nismo mislili da je to tako neobično ali mnogo godina kasnije si mislite: Wow, odakle smo sve došli i što smo postigli. Za mnoge je to bila druga šansa, nekima baš i nije išlo ali vrijeme nas je sve spojilo." S Jonesom je postao veliki prijatelj, a bio mu je i kum na vjenčanju. 1990. napušta Plough Lane i odlazi na Stamford Bridge. U londonskom velikanu se zadržao 11 godina i, vjerojatno, ostvario najveću karijeru od svih igrača koji su sudjelovali u osvajanju kupa. Čast osvajanja FA kup je imao još dva puta. Oba, naravno, u dresu Bluesa, uz još četiri trofeja. Tokom svog vremena u Chelsiju svlačionicu je dijelio sa Beasantom, Phelanom i Jonesom. 21 utakmica za Englesku.   

Carlton Fairweather: Prije dolaska u Wimbledon nekoliko je godina igrao za engleske amaterske klubove. Po dolasku je prošao dvije posudbe u Finskoj prije nego je postao regularan član prve momčadi. Za klub je odigrao preko 100 utakmica, a zbog ozljede je morao propustiti finale kupa. Početkom 90-ih ispada iz prve momčadi te 1993. odlazi iz Donsa. "Wimbledon je bio jedinstven."- kaže Carlton. "Velika stvar kod "Lude bande" je ta što je kolektiv uvijek bio važniji od pojedinca." 

IGRAČI KOJIH NEMA U ALBUMU, A IGRALI SU U FINALU KUPA:
John Scales: Članom "Lude bande" postaje 1987. Zajedno sa novim trenerom Gouldom je stigao iz Bristola. Došao je u svlačionicu igrača koji su se bojali promjena i nisu dobrodošlicom dočekivali novopridošlice. Iako se zastrašivao likova poput Fashanua u svojoj prvoj sezoni, Scales napominje kako je Wimbledon bio mnogo više od Fasha (Fashanu) i Vinnija. "Neke dane sam samoga sebe trebao psihički dizati kako bih otišao na trening ali to je bilo dok se nisam prilagodio. Morao sam biti snažna osoba da bih to preživio. Iako sam to mrzio izgradilo me kao igrača."- priča Scales o vremenima provedenim u Wimbledonu. Osvrćući se na finale kupa: "U to vrijeme finale kupa je bio veliki događaj. Bila je to jedina utakmica tog dana i fokus svih medija je na njoj. Kad smo došli tamo svi su mogli osjetiti veliku napetost. Ne možete reći da je to još samo jedna utakmica, jer nije. Odradite trening, press-konferenciju ali očajnički želite ostati mirni i dobro se naspavati."  Za igru svoje momčadi kaže da to možda i nije bio najljepši nogomet koji se mogli gledati ali su bili vrlo uspješni u tome. "Dennis je imao centaršut bolji od bilo koga u državi, Fash je bio zastrašujući napadač koji je postizao golove, Terry Gibson sjajan igrač, Andy Thorn, Lawrie Sanchez... imali smo dobro izbalansiranu momčad."- na dodaje. U Wimbledonu se zadržao do 1994. kada prelazi upravo u Liverpool. Tokom perioda u Redsima je odigrao i tri utakmice za Englesku. Kasnije igra za Tottenham i Ipswich nakon čega je objesio kopačke o klin.


Laurie Cunningham: Bivši engleski reprezentativac nogometnu karijeru je počeo u Leyton Orinetu. Igrao je i za Real Madrid čime je postao prvi Britanac kome je to uspjelo. Transferom u Los Blancose postaje i reprezentativac odigravši tek šest utakmica. Članom "Lude bande" postaje 1988. kada je njegov agent nazvao vlasnika kluba i u razgovoru mu rekao da će Cunningham Long Ball Club odvesti na još veću razinu. "Klub Dugih Lopti"- u šali naziv za Wimbledon prema stilu po kojem su bili poznati, a u čemu je Cunningahm bio vrlo dobar. "Kockali smo se i dobili smo."- menadžer Gould o transferu Cunninghama. "Njegov dolazak u bandu je bio svetogrđe za nogomet ali on je uživao u njoj."- misleći na to kako on svojim talentom nije pripadao tu. "Svi u klubu su bili jako zadovoljni dolaskom drage, jednostavne i radišne osobe s takvim nogometnim umijećem."... Za klub je odigrao sedam utakmica uključujući i pola sata u finalu kupa. Poginuo je 1989. u prometnoj nesreći u Madridu sa samo 33 godine. Tada je bio član Rayo Vallecana koji je zahvaljujući njegovom golu izborio povratak u La Ligu.  

Terry Gibson: Gibson se prisjeća svog prvog dana u "Ludoj bandi": "Prvog dana u klubu sam vidio Wisea kako skida Volkswagenov grb s kamiona Vinnievog oca. Vinnie je paničario da će ga otac ubiti." U klubu nije nedostajalo psina među igračima: "Bilo je vremena kada bi Fash govorio novinarima kako je dobivao prijeteća pisma na trening terenima. Svi smo znali da su to gluposti pa sam jednog dana izrezao slova iz novina baš kao u filmovima i napisao: "Gospodine Fash, pratimo svaki Vaš korak. Gurnuo sam mu ga u džep i kad je vidio počeo je paničariti. Nestao je razgovarajući na svoj veliki telefon, a novine su sljedećeg dana napisale kako je Fash imao još jednu prijetnju. Uvijek je bio kraljica drame." O Dennisu Wiseu: Sjećam se Wisea. Taman nakon osvajanja kupa je krenula prodaja igrača i on je očajnički htio da mu Gould riješi neki unosan transfer. Na putu za Švedsku je kupio gomilu vatrometa. Sve ih je zapalio u hotelu s petog kata prema prepunoj ulici. Mještani trče prema skloništu. Nevjerojatno! Bobby je znao da ga pokušava natjerati da mu pomogne i da neće odustati. Eto, još samo jedan dan u Wimbledonu." U klub je stigao iz Manchester Uniteda 1987. i ostao sve do 1993.: "Morali ste biti jako čvrsti da bi ste preživjeli u klubu. Čak bi i odrasli ljudi plakali. Ali, bilo je tu i mnogo drugih stvari zbog koji smo sve ovo postigli s klubom." 

Wimbledon Panini Football 87: Prva sezona u League One (danas Premier Liga). Pričajući o "Ludoj bandi" svakako valja spomenuti njihovog bivšeg trenera ali i igrača Davea Bassetta. Nogometom se bavio na polu profesionalnoj razini. 1974. nogometni put ga dovodi na Plough Lane. Tokom FA kup 1975. iznenađujuće su izbacili tadašnjeg prvoligaša Burnleyja, a kasnije odigrali neodlučeno protiv tadašnjeg finalista Lige prvaka Leeds Uniteda da bi u ponovljenoj utakmici izgubili s minimalnih 1-0. Kasnije radi kao pomoćni trener, a od 1981. i kao glavni. Klub je tada bio u četvrtoj ligi. Donsi su pod njegovim vodstvom, uz nešto poteškoća (promocija u treću pa opet povratak u četvrtu), dogurali do prve lige. U prvoj sezoni su osvojili su vrlo dobro šesto mjesto. Svoje radno mjesto je napustio po završetku sezone smatrajući da je napravio sve što je bilo u njegovoj moći.   

Panini Football 1987/88 Wimbledon
Wimbledon Panini Football 88: Najveći uspjeh u povijesti kluba, FA kup 1988.

Merlins Premier League 2000 Wimbledon
Wimbledon Merlin's Premier League 2000: "Labuđi pjev" Donsa. Vjerojatno posljednji, od osvajača kupa, koji je napustio klub je Vinnie Jones. Prvotno je otišao 1989. ali se vraća 1992. i ostaje do '98. S vremenom je i epitet "Lude bande" opao. Njihova posljednja sezona u Premier Ligi je 1999/00 (na slici). Legendarni klub sa Plough Lanea je propao 2004. međutim priča o "Ludoj bandi" ostaje za sva vremena.

Wednesday, September 18, 2019

EUROPA LEAGUE 2019/20 MANAGERS DURING THEIR PLAYING DAYS

49th season of UEFA secondary club competition. 48th teams are drawn into 12 groups. Final winner of the UEFA Europa League automatically qualify for the next season UEFA Champions League group stage. 

After CL here are Europa League club managers during their playing days. Some of them never played football or I couldn't find photo. 


GROUP A
Julen Lopetegui (Las Palmas / Sevilla)

Thomas Doll (HSV / Apoel)

Gurban Gurbanov (Azerbaijan / Qarabag)

Emilio Ferrera (Beveren / F91 Dudelange): Here as a Beveren coach in 2000/01

GROUP B
Oleksiy Mykhaylychenko (Sampdoria / Dynamo Kyiv)

Stale Solbakken (Norway / Copenhagen)

Uwe Rosler (Manchester City / Malmo)

Fabio Celestini (Troyes / Lugano)

GROUP C
Marcel Koller (Grasshoppers / Basel)

Murad Musayev (Krasnodar): He never played football professionally

Jose Bordalas (Elche / Getafe)

Unal Karaman (Trabzonspor)

GROUP D
Leonel Pontes (Maritimo / Sporting CP): Pontes never played football

Mark van Bommel (PSV)

Eirik Horneland (Haugesund / Rosenborg)

Valerien Ismael (LASK)

GROUP E
Simone Inzaghi (Lazio)

Neil Lennon (Leicester / Celtic)

Julien Stephan (Stade Briochin / Rennes)

Dan Petrescu (Chelsea / CFR Cluj)

GROUP F
Unai Emery (Toledo / Arsenal)

Adi Hutter (Casino Salzburg / Eintracht Frankfurt)

Michel Preud'homme (Standard Liege)

Ivo Vieira (Nacional / Vitoria Guimaraes)

GROUP G
Sergio Conceicao (Standard Liege / Porto)

Gerardo Seoane (La Coruna / Young Boys)

Jaap Stam (Zwolle / Feyenoord)

Steven Gerrard (Liverpool / Rangers FC)

GROUP H
Viktor Goncharenko (Bate Borisov / CSKA Moscow)

Stanislav Genchev (Slavia Sofia / Ludogorets)

David Gallego (Huelva / Espanyol)

Serhiy Rebrov (Rubin Kazan / Ferencvaros)

GROUP I
Oliver Glasner (SV Reid / Wolfsburg)

Jess Thorup (KFC Uerdingen 05 / Gent)

Ghislain Printat (Bastia / Etienne)

Volodymyr Sharan (Dynamo Kyiv / Oleksandriya)

GROUP J
Paulo Fonseca (Estrela Da Amadora / Roma)

Marco Rose (Mainz / Borussia Monchengladbach)

Okan Buruk (Galatasaray / Istanbul)

Gerhard Struber (Casino Salzburg / Wolfsberger)

GROUP K
Abdullah Avci (Istanbulspor / Besiktas)

Ricardo Sa Pinto (Real Sociedad / Braga)

Nuno Espirito Santo (Porto / Wolves)

Jan Kozak (Artmedia Petržalka / Slovan Bratislava)

GROUP L
Ole Gunnar Solskjaer (Manchester United)

Roman Hryhorchuk (? / Astana)

Savo Milošević (Partizan Beograd)

Arne Slot (NAC Breda / AZ Alkmaar)

MANAGERIAL CHANGES:

Silas (Uniao Leiria / Sporting CP): Former Portuguese national team player is a new manager of Sporting. There he replaces Leonel Pontes who was in charge for only four matches.


Bertrand Crasson (Anderlecht / F91 Dudelange): Bertrand is a new manager of Dudelange.


Maurizio Jacobacci (Bern / Lugano): Maurizio is a new manager of Lugano where he replaces Fabio Celestini.


Dick Advocaat (Roda / Feyenoord): New manager of Feyenoord.



UPDATE 1:


UPDATE 2: