"MARACANAZO"- DAN KADA JE PLAKAO CIJELI BRAZIL

-Alcides Ghiggia postiže gol za pobjedu

Izraz “Maracanazao“ dolazi od portugalske riječi “maracanaco“ što bi u doslovnom prijevodu značilo “debakl na Marakani“. Ime je dobio po kultnom stadionu na kojem je odigrana finalna utakmica Svjetskog prvenstva 1950. Smatra se za najvećom tragedijom u povijesti brazilskog nogometa. Utakmica nije ostavila trag samo na igračima već na cjelokupnom brazilskom stanovništvu. Brazil do tada još nije bio svjetski prvak, a sada je imamo jedinstvenu priliku na domaćem terenu po prvi puta to i postati. Cijeli Brazil je očekivao ni više ni manje nego naslov. Sve činjenice su tome i išle u prilog. Međutim nešto se pitalo i Urugvajce.

Četvrto po redu svjetsko prvenstvo se održalo 1950. u Brazilu. Kao što znamo ovo je prvo svjetsko prvenstvo nakon drugog svjetskog rata. Izdanja koja su trebala biti 1942. i 1946. su otkazana zbog rata. FIFA je pošto-poto htjela nastaviti sa održavanjem te je odabrala Brazil za domaćina zbog stanja u kakvom je bila Europa nakon završetka rata. Većina Europe je tada bila u ruševinama i ni jedna od tih država nije htjela organizirati tako zahtjevno natjecanje poput svjetskog prvenstva. Isprva se natjecanje trebalo održati 1949. ali je bilo pod velikim znakom upitnika stoga je dogovoreno da se održi godinu kasnije.

Jučer ste mogli čitati o utakmici koja se smatra za jednim od najvećih iznenađenja u povijesti SP-a, a odigrala se upravo 1950. u Brazilu. U toj utakmici su amateri iz SAD-a pobijedili favorizirane Engleze golom studenta Gaetjensa. Prije nego krenemo na bit ove priče za početak ćemo se malo upoznati sa Mundijalom u Brazilu. Ovo svjetsko prvenstvo je jedino u povijesti gdje prvak nije dobiven nakon jedne finalne utakmice već je odlučen drugačijim formatom natjecanja. Brazil i Italija su jedine države koje su se automatski kvalificirale. Brazil kao domaćin, a Italija kao branitelj naslova. Italija je u Brazil otputovala bitno slabija zbog avionske nesreće koja se dogodila godinu ranije u kojoj su poginuli igrači Torina tada najbolje momčadi u Italiji. Ukupno je 13 momčadi sudjelovalo. Neke od momčadi koje su, kroz kvalifikacije, izborile nastup su naposljetku odustale. Stoga je FIFA pozvala druge nacije međutim ni s njima im se nije posrećilo. U Brazilu je predstavljen novi način natjecanja koji ipak nije zaživio. Ekipe su bile podijeljene u četiri grupe sa po četiri momčadi. Zbog manjka reprezentacija smo tako u posljednjoj grupi imali samo dvije momčadi, Urugvaj i Boliviju. Nakon grupne faze svaki od četiri pobjednika bi formirali novu grupu, tzv. finalnu rundu gdje bi svatko igrao protiv svakog.

Brazil je kao domaćin bio jedan od glavnih favorita za osvajanje naslova. Odmah do njih su bili Englezi, europski kraljevi nogometa. Brazilska javnost je jako puno očekivala od njihove momčadi. Brazil do tada nije bio prvak, a sada su na svom terenu imali priliku osvojiti svoju povijesnu titulu. Brazilci su bili smješteni u grupi A zajedno sa Meksikom, Švicarskom i Jugoslavijom. Prvenstvo su započeli sa visokom 4-0 pobjedom nad Meksikom pred skoro 82 000 navijača. S dobrim igrama nisu nastavili u sljedećoj utakmici koju su igrali protiv Švicaraca. Iako su dva puta su vodili na kraju su se morali zadovoljiti sa neodlučenim rezultatom. Švicarska je izjednačila u 88. minuti. Tako je Selecao uoči zadnjeg susreta grupne faze bio bod u zaostatku za Jugoslavijom koja je u prva dva susreta ostvarili maksimalnih 4 boda (tada je pobjeda vrijedila dva boda). Važnost treće utakmice su uvidjeli i navijači koji su u velikom broju pohodili odlučujuću utakmicu za prolaz skupine. Preko 140 000 Brazilaca se skupilo na Marakani. Jugoslaviji je i remi bio dovoljan za prolaz. Brazil je vrlo rano poveo. Već u četvrtoj minuti je zabio Ademir. Konačnih 2-0 je postavio Zizinho 20-ak minuta prije kraja te time Brazil odveo u finalnu grupu.

Iz druge grupe su prošli Španjolci kojima su posao dodatno olakšali Amerikanci porazivši favorizirane Engleze. Pobjednik treće grupe je bila Švedska koji su u prvom susretu pobijedili branitelje naslova Talijane te time znatno olakšali put ka prolasku dalje. U trećoj grupi je bilo tri momčad, a u četvrtoj samo dvije kao što sam već i napisao. U toj posljednjoj grupi, prvi svjetski prvak, Urugvaj se lako obračunao sa slabašnom Bolivijom. Pregazili su ih sa 8-0. Tako su se u završnoj fazi/grupi našli Brazil, Španjolska, Švedska i Urugvaj. Nije bilo prenošenja bodova već je svaka od momčadi startala od početka.

Urugvaj je u prvoj utakmici igrao sa Španjolskom, a Brazil protiv Švedske. Domaćin se, kao glavni favorit, lako obračunao sa Skandinavcima. Porazili su ih sa visokih 7-1. Ademir je bio heroj sa čak četiri gola. Šveđani su uspjeli smanjiti tek na 5-1. Druga utakmica je završila bez pobjednika. Poveo je Urugvaj da bi Španjolci preokrenuli rezultat. Konačnih 2-2 je postavio Varela.

Brazil je još jednom demonstrirao silu pobijedivši Španjolce sa 6-1. Usporedbe radi na ovoj utakmici je bilo preko 150 000 navijača dok ih je primjerice na drugom susretu između Urugvaja i Švedske bilo nešto manje od 8000. U toj utakmici je Urugvaj spretno i sretno stigao do vrijedne pobijede čime je ostao u igri za naslov. Iako su dva puta gubili (0-1 i 1-2) na kraju su slavili s minimalnih 3-2. Miguez je zabio pet minuta prije kraja.

Uoči zadnjeg susreta Brazil je bio prvi na tablici sa 4 boda, a odmah iza njihovi južni susjedi sa bodom manje. Povijest je, eto,  tako htjela da se u posljednjoj utakmici susretnu upravo jedine dvije momčadi koje su ostale u igri za naslov. Odlučujuća utakmica se odigrala 16. srpnja 1950. na velebnoj Marakani. FIFA danas ovu utakmicu priznaje kao službeno finale SP-a 1950. Na utakmici je bilo nevjerojatnih 173 850 gledatelja (službeni FIFA podaci). Domaćinu je za naslov bio dovoljan i bod. S obzirom na sjajnu igru Brazilaca u drugom krugu, veliku podršku na tribinama te ne baš dobre predstave Urugvaja (izuzevši prvu utakmicu protiv Bolivije) zar je itko mogao očekivati išta više osim naslova. Kad tome pridodamo pobjedu Brazilaca od 5-1 nad istim protivnikom 1949. na prvenstvu Južne Amerike sve se činilo idealnim.

Danima prije utakmice Brazil je već bio proglašen novim prvakom. Urugvaju se nije davalo puno šansi. Nekoliko sati prije utakmice gradonačelnik Ria je održao govor gdje je rekao: „Vi, nogometaši, koji ćete za nekoliko sati biti pozdravljeni kao prvaci od milijun svojih sunarodnjaka! Vi, koji nemate pravog protivnika na cijeloj hemisferi! Vi, koji ćete nadjačati bilo kojeg protivnika! Vi, koje vas ja već pozdravljam kao pobjednike!“ Snimljena je i pobjednička pjesma koja se trebala svirati nakon finala. 

Već od ranog jutra tog 16. srpnja je počelo slavlje, a i pjevala se pjesma „Brazil mora pobijediti“. Slavlje se, naravno, nastavilo sve do početka utakmice.

Na naslovnici brazilskih novina “O Mundo“, koje su izašle na dan utakmice, je uz sliku reprezentativaca pisalo: „Estes sao os campeoes do mundo!“ što bi u prijevodu značilo „ovo su svjetski prvaci“. Urugvajski kapetan Obdulio Varela je kupio što više kopija je mogao te ih je položio na pod kupaonice i potaknuo svoje igrače uriniraju po njima. Čin koji bi danas izazvao veliki skandal i zgražanje sviju. Kasnije se i obratio suigračima uz riječi da ako se budu branili nemaju se čemu nadati te nadodao: „Moramo se suočiti sa svim izgledima ali nas ne smiju zastrašiti navijači niti protivnički igrači.“ Vjerujmo sebi, a njih tko šiša. Idemo im pokazati tko smo i što smo. Tako je kapetan Urugvaja hrabrio svoje suigrače. 

Nitko nije vjerovao da Urugvajci mogu do pobijede čak ni direktori reprezentacije koji su im priopćili kako je i ovo već veliki uspjeh. Uz to su rekli kako mogu biti sretni ako izgube sa 3,4 gola razlike.

-naslovnica "O Mundoa": "Ovo su svjetski prvaci"

Za razliku od utakmice SAD-a i Engleske gdje su poluamateri pobijedili profesionalce iz Europe, Urugvaj je do tada već jednom osvojio svjetski naslov, osam puta bio prvak Južne Amerike te dvostruki olimpijski pobjednik. Momčad koja u najmanju ruku zaslužuje veliko poštovanje.

Utakmica je počela prema očekivanom. Brazil je napadao dok su se Urugvajci uglavnom branili. Uspjeli su sačuvati svoju mrežu netaknutom te se na poluvrijeme otišlo bez golova. Cijeli stadion je počeo vrištati kada je Friaca zabio na početku drugog poluvremena. Do kraja utakmice je ostalo 40 minuta. Urugvaj je izjednačio u 66. minuti. Zabio je Schiaffino. Iako je Brazil i s ovim rezultatom bio prvak, najgore je tek uslijedilo. Mogla su se vidjeti zabrinuta lica na brazilskim navijačima. Kako to uvijek biva pojavili su se osjećaji nervoze i straha. Konačan udarac Brazilu te gol za pobjedu Urugvaja je zabio Ghiggia, 11 minuta prije kraja. Alcides Ghiggia, čovjek koji je utišao, prema nekim podacima, 200 000 Brazilaca. Šok, muk i nevjerica na Marakani. Grobna tišina. Brazil nije uspio izjednačiti te je Urugvaj po drugi puta osvojio trofej Julesa Rimeta za najbolju svjetsku momčad. Svi su briznuli u plač nakon posljednjeg sučevog zvižduka. Suze radosnice na licima urugvajskih igrača. Plakali su i svi Brazilci ali od tuge.

Ova utakmica je kasnije postala poznata pod nazivom “maracanazo“. “Maracanazo“ što bi u prijevodu značilo “debakl na Marakani“.

Teško je opisati riječima što se točno dogodilo taj dan ali sama činjenica kako su neki od navijača počinili samoubojstvo dovoljno govori. Mnogi novinari su odbili prihvatiti činjenicu da su izgubili. Neke od igrača je kasnije čuvala policija jer su strahovali za svoje živote. Ademir, najbolji strijelac tog prvenstva sa 8 golova, se prisjeća kako je nakon završetka otišao u svlačionicu zajedno s ostalim igračima. Čim se stvorila prilika sjeo je za volan te se odvezao do jednog otoka u blizini Rio de Janeira gdje je ostao 15 dana.  „Želio sam se maknuti od svega“- Ademir. Neki od igrača više nikada nisu zaigrali za reprezentaciju. Bijele dresove koje su nosili u finalu su zamijenili današnjim žutim dresovima.

10-ak godina prije, ovog tragičnog trenutka za brazilski nogomet, se rodio jedan od najbolji nogometaša u povijesti Edson Arantes do Nascimento Pele. „Kada sam vidio oca kako plače nakon Svjetskog prvenstva 1950., obećao sam mu da ću za njega osvojiti naslov svjetskog prvaka. Poraz, također, može značiti početak nečeg lijepog.“- Pele. Pele je obećanje i ispunio. Odveo je Brazil do tri naslova. Kasnije su osvojili još dva što ih čini najuspješnijom reprezentacijom u povijesti. Nilton Santos i Castilho su jedini koji su iz ove tragične generacije uspjeli osvojiti naslove 1958. i 1962.  

Urugvajcima je ovo bio drugi ali i posljednji naslov svjetskog prvaka. Heroj iz 1950., Ghiggia je umro 2015. godine, točno na isti dan kada je i zabio pobjedonosni pogodak. 65 godina poslije. Poznata je njegova izreka kako su samo tri osobe uspjele utišati Marakanu: Frank Sinatra, papa te on.

I to Vam je nogomet. Sport zbog kojeg su se prekidali ali i počinjali ratovi. Sport koji je mijenjao povijest. Igra koja je više od samog sporta posebno za one fanatične i zaluđene zemlje kao što je Brazil gdje jedan poraz može dovesti do pogubnih scenarija. Zemlja gdje je nogomet dio kulture, a ova utakmica zabilježena kao nacionalna tragedija. 16. srpanj 1950., ni u Urugvaju ali ni u Brazilu, nikada ali nikada neće biti zaboravljen. 

Reprezentacije Brazila i Urugvaja iz albuma "Balas futebol!- Copa do Mundo 1950"

-Barbosa i Augusto

-Juvenal i Bauer

-Danilo i Bigode

-Maneca i Zizinho

-Ademir i Jair

-Rodrigues

-Roque Maspoli i Matias Gonzalez

-Eusebio Tejera i Juan Carlos Gonzalez

-Obdulio Varela i Victor Andrade

-Alcides Ghiggia i Julio Perez

-Oscar Miguez i Juan Alberto Schiaffino

-Ernesto Vidal

ČUDO U BELO HORIZONTEU

-Joe Gaetjens na ramenima brazilskih navijača

Sport je kroz povijest znao ispisati puno lijepih priča. Ovo je samo jedna od njih. Nogomet je opet pokazao kako je ipak više od samog sporta. Utakmica SAD i Engleza koja se odigrala na Svjetskom prvenstvu 1950. se smatra za jednim od najvećih iznenađenja u povijesti Mundijala. Svjetsko prvenstvo održano u Brazilu te godine je prvo prvenstvo nakon drugog svjetskog rata. Na prvenstvu je igralo nekoliko vrlo dobrih momčadi poput domaćina Brazila te Engleza ali i amateri iz SAD-a i Bolivije. Svjetsko prvenstvo je osvojio Urugvaj nakon 2-1 pobijede nad Brazilom danas poznata pod nazivom “Maracanazo“. O toj utakmici nekom drugom prigodom.

Englezi su u to vrijeme sasvim sigurno bili najbolja momčad u Europi. Osim što su bili veliki favoriti uoči ove utakmice, slovili su i za jednog od favorita cijelog turnira. Nakon rata su bili poznati pod nazivom “kraljevi nogometa“ zbog zapaženih rezultata. Ovo je bilo prvo prvenstvo za Englesku zbog toga što nisu bili u dobrim odnosima sa FIFA-om te su bojkotirali prva tri izdanja.

S druge strane Amerikancima je ovo bilo treće svjetsko prvenstvo. 1930. su završili treći ali se nakon toga nisu proslavili. 1934. ih je Italija izbacila u prvoj rundi sa ukupni 7-1. 1948. su izgubili i od Norvežana sa čak 11-0 što je i dan danas njihov najveći poraz u povijesti. Momčad SAD-a je bila sastavljena od poluprofesionalnih točnije većinom amaterskih igrača. Igrače su birali i ovisno o tome tko će od njih dobiti slobodne dane na poslu. Tako je za Amerikance igrao student s Haitija koji je u slobodno vrijeme prao suđe u jednom restoranu te vozio mrtvačka kola. Student koji je od anonimca postao heroj.  

Englezi su bili toliko jaki da su čak mogli složiti i dvije momčadi. Druga momčad je bila na turneji po Sjevernoj Americi dok se A momčad pripremala za prvenstvo. Na turneji je bio i Stanley Matthews koji je u to vrijeme bio jedan od najbolji svjetskih igrača, a kasnije je postao i prvi osvajač Zlatne lopte. 10 dana prije svjetskog prvenstva B momčad Engleske je, tokom turneje, odigrala i prijateljsku utakmicu protiv SAD-a. Pobijedili su Englezi sa 1-0. S obzirom na rezultat očekivala se još lakša pobjeda A momčadi na predstojećem prvenstvu.  

Oboje su bili svrstani u B grupu zajedno sa Čileom i Španjolskom. U prvom kolu Englezi su pobijedili Čile sa 2-0 dok su Ameri izgubili od Španjolaca sa 3-1 iako su vodili.

U drugom kolu su igrali SAD i Engleska, a utakmica se odigrala u Belo Horizonteu. Nešto više od 10 000 ljudi je prisustvovalo ovo nevjerojatnom događaju. Najbolji Englez Matthews nije igrao u prvoj utakmici protiv Čilea jer su ga čuvali za teže utakmice. Zbog istog razloga nije igrao ni u ovoj utakmici. Valja nadodati kako u to vrijeme nije bilo zamjena.  

Ono što se dogodilo tog 29. lipnja 1950. i dalje se smatra za jednim od najvećih iznenađenja u povijesti svjetskih prvenstava. Već nakon minute i pol Englezi su natjerali američkog golmana Borghija na prvu obranu. Ukupno su u početnih 12 minuta imali 6 čistih prilika od kojih je nešto obranio golman, a nešto stativa. Kao što se prisjeća Borghi: „nadao sam se da ću primiti samo 5-6 golova“. SAD je uputio samo jedan udarac kojeg je lako obranio vratar Engleske. U 37-oj minut se dogodio ključan trenutak susreta. Walter Bahr je uputio loptu u sredinu engleskog kaznenog prostora koja se ipak činila predalekom za sva četiri napadača SAD-a. Golman Williams je koraknuo kako bi sakupio loptu međutim Gaetjens se bacio glavom prema lopti te ju je uspio zahvatiti. Kimnuo je glavom što je bilo dovoljno da lopta promijeni smjer i brzinu. Lopta je pored zbunjenog Williamsa završila u mreži. Gol! SAD vodi 1-0. Englezi su bili jako ljuti na pogodak koji su primili. Došlo je vrijeme da Amerima "očitaju" lekciju međutim put do mreže Borghija nisu pronašli. Borghi je obranio sve udarce koji su išli prema golu. Kraj je utakmice. David je pobijedio Golijata. Nakon posljednjeg sučevog zvižduka brazilski navijači su uletjeli u teren kako bi zajedno s igračima SAD-a proslavili pobjedu i ispadanje Engleza sa prvenstva.  

Izjava branič SAD-a Harryja Keougha: „Trudiš se i uspiješ izdržati neko vrijeme, ali obično ne izdržiš toliko dugo protiv momčadi koja je puno bolja od tebe kao što smo mi učinili, a posebno kada smo zabili prvi pogodak. Bili bismo sretni s porazom od 2-0. Ni u najluđim snovima nismo mislili kako možemo pobijediti. U glavama nam je bilo kako da damo najbolje što možemo i nadati se dobrom rezultatu.„

Jedan od najbolji engleskih nogometaša u povijesti, Tom Finney: „Bila je to jedna od utakmica koju ti je suđeno izgubiti. Pogodili smo stativu nekoliko puta. Da smo igrali 100 puta lagano bi ih tukli u 99 navrata.“

Iako se često zna pročitati kako su engleske novine napisale da je konačan rezultat bio 10-1 (jer nisu vjerovali da su izgubili sa 1-0) to ipak nije istina ili ostaje mit. Englezi su službeno ispali nakon trećeg kola gdje su, još uvijek pod šokom, izgubili od Španjolaca sa istim rezultatom.

Međutim ovom veličanstvenom pobjedom SAD-a se nije nastavio “rast“ nogometne reprezentacije niti je dovelo do veće popularnosti tog sporta u Americi. U trećoj utakmici SP-a 1950. su izgubili 5-2 od Čilea. Na sljedeće svjetsko prvenstvo su trebali čekati čak 40 godina. Iako je nogomet u SAD-u tek na petom mjestu po popularnosti, reprezentacija je uspjela ostaviti jedan veliki trag u povijesti najvećeg nogometnog natjecanja. Još jedna priča koja potvrđuje kako ništa nije nemoguće, samo treba vjerovati. O ovoj nevjerojatnoj utakmici je snimljen i film pod nazivom „The Game of Their Lives“ (Utakmica njihovih života) koji je nastao na temelju istoimene knjige.

Momčadi SAD-a i Engleske iz albuma "Balas futebol!- Copa do Mundo 1950"

-Frank Borghi i Harry Keough (kapetan)

-Joe Maca i Ed McIlvenny

-Charlie Colombo i Walter Bahr

-Frank Wallace i Gino Pariani

-Joe Gaetjens i John Souza

 

-Ed Souza

-Bert Williams i Alf Ramsey

-Bill Eckersley i Billy Wright (kapetan)

-Laurie Hughes i Jimmy Dickinson

-Stanley Matthews i Stan Mortensen

-Jackie Milburn i Roy Bentley

-Tom Finney

ANTE REBIĆ PANINI WORLD CUP 2018- PHOTOSHOPED STICKER

I already spoked about Roberto Firmino and Mile Jedinak photoshoped stickers. Since technology had improved Panini have a lot of solution to “fix up“ stickers. There is probobly more photoshoped stickers in 2018 WC album. Here I will talk about Ante Rebić. He wasn't included in regular set of stickers. He is now printed in update set. I was about 90% shure that he will be photoshoped if his sticker would be included in update set. Why? Well Panini use pictures from official page of Croatian football federation to make stickers of Croatian players. Look at Mandžukić. Rebić didn't played for Croatia from June 2015 to November 2017. After a great season in Eintracht coach Zlatko Dalić gave him chance and he was named in final 23 for World Cup in Russia. Since he was called again, Cro football federation put his picture from 2014. They didn't had a new picture and he wasn't part of Croatia when there was official photoshooting in 2017. So my prediction was that Panini will use picture that will be available on CFF pages. Then he would have different jersey from other players but Panini photoshoped his head on someones body.   

-Mandžukić picture from CFF and Panini sticker

-Rebić Panini 2018 WC update sticker

-Panini used head from this picture and put it on Matej Mitrović jersey

-Rebić Panini World Cup 2018 photoshoped sticker