Priča je ovo o sličici, o nekim sretnijim vremenima. Bila
su to lijepa vremena. Prijenos La Lige na HRT—u što danas predstavlja
znanstvenu fantastiku. El Clasico. Real protiv Barcelone a na terenu samo jedan
igrač Ronaldinho. Ronaldinho u prodoru, valja jednoga igrača a lopta dolazi do
Etoa koji zabija za 1-0. Dinjo prima loptu na centru. U brzom trku se sjurio
prema golu Ikera Casillasa. Putem je prešišao Ramosa. Ostatak Realove obrane je
nemoćan te zabija za 2-0. Mala čarolija onoga što je sve mogao napraviti s
loptom. Kasnije se na toj istoj utakmici dogodio jedan od najvećih trenutaka u
povijesti nogometa koji se i dan danas prepričava. Ronaldinho prima loptu na
polovici Reala. Kako i kod prijašnjeg pogotka se u brzom trku sjurio ka golu.
Ramos je opet nemoćan. Iskosa se našao oči u oči s Casillasom i zabija za 3-0. Casillas
sliježe ramenima te kao da govori: „Što želite od mene da napravim?“ Cijeli
Santiago Bernabeu se ustao na noge i zapljeskao za mene najvećem nogometašu
ikada.
Sjećam se i Lige Prvaka te Ronaldinhovog gola Chelsiju sa
ruba šesnaesterca. Utakmice su to za pamćenje, a dvoboji Barcelone i Chelsija su
uvijek pružali puno neizvjesnosti. Nisam toliko simpatizirao Barcelonu koliko
samog Ronaldinha a uvijek mi je Real bio nekako draži. Ali Ronaldinho je bio
jedan on onih igrača kojeg ste morali voljeti ne bitno za koji klub navijali.
Ronaldinho je za mene osobno najbolji igrač svih vremena. Oduševljavao
je svojim potezima na terenu. Možda nije trajao mnogo ali i to malo je bilo
dovoljno da uđe u legendu, da bude najveći ne samo za mene već i za mnoge
ljubitelje nogometa diljem svijeta.
„Crni“ album Lige Prvaka za mene je najbolji i najdraži
koji sam skupljao. Izašao je za 50-tu godišnjicu tog natjecanja. U albumu se
našla većina najboljih klubova tih godina. Nije bilo Reala vjerojatno zbog
nekakvih licenci.
Da se vratimo na priču. Iz tog albuma za mene je posebna
sličica upravo Ronaldinha, idola mog djetinjstva. Vraćajući se iz škole naletim
na par kuna te mi je jedna trebala da bih kupio paketić. Užicao sam prijatelja kunu
koja mi je falila te mu rekao da može uzeti jednu bilo koju sličicu. Otvaram
paketić a unutra On. Jedan jedini Ronaldinho. Naravno da mu ga nisam dao.
Ma nema šanse pa to mi je najdraži igrač. Kako je moj prijatelj reagirao na to
više se i ne sjećam. I dan danas smo prijatelji pa se vjerojatno nije puno
ljutio. Sjećam se samo da se on sutradan u školi mijenjao za tu Ronaldinhovu
sličicu te da je morao dati 15-ak drugih za njega. Vrijedio je puno tada
Ronaldinho.
Što se tiče tog albuma više se i ne sjećam da li samo ga
(ja i brat) popunili do kraja. Znam da je falila sličica Nedveda ili je upravo
ona zadnja zalijepljena. Jedino u što sam siguran je to da nam ga je mama uzela
kada se jednom naljutila na brata jer nije učio. Od tada ga nisam vidio.
Vjerojatno je završio u smeću.
10-ak godina kasnije (na fakultetu) sam jednom kolegi
napravio neki program a umjesto novaca mi je dao taj crni album lige prvaka u
kojemu je falilo 10-ak sličica a između ostalog i Ronaldinhova. Popunio sam ga
do kraja i sada ga imam. Album je super ali nije to onaj moj koji sam skupljao.
Album u kojem je zalijepljena ona sličica Ronaldinha. Kako god. Lijepa su to
bila vremena koji se sada sa sjetom sjećamo a i sa ponekom suzom. Barem ja. Vremena koja će zauvijek ostati u
našim srcima.
No comments :
Post a Comment