JUGOSLAVIJA SP 1987- "ČILEANCI"

Svjetsko prvenstvo mladih do 20 godina 1987. održalo se u Čileu. Osim domaćina na tome prvenstvu su nastupili još Australija, Brazil predvođen Bismarckom, Italija sa igračima Milana, Intera, Juventusa, Parme... Zatim Bugarska sa Kostadinovim, uvijek neugodna Nigerija. Na prvenstvu su također nastupile i obe Njemačke. Istočna predvođena Matthiasom Sammerom i Zapadna sa Andreasom Mollerom. Pored svih tih dobrih reprezentacija Jugoslavija je postala prvak, a sjajna generacija koju je vodio Mirko Jozić dala je mnogo igrača koji su bili među najvećim svjetskim zvijezdama dolazećih godina.

U skupini je Jugoslavija bila bolja od domaćina (4:2), Austrije (4:0) i Toga (4:1), uz 5 golova Davora Šukera, te po dva Mijatovića i Bobana. Svojim potezima oduševljavao je legendarni „Žuti“.

U četvrtfinalu je golčinom Prosinečkog iz slobodnog udarca pao Brazil s 2:1. Gol je kasnije proglašen za najbolji tog SP-a. U polufinalu Jugoslavija je bila bolja od Istočne Njemačke. Štimac je zabio za 1:0, Sammer za izjednačenje a Šuker pobjedonosni pogodak.

Finale je igrano 25. listopada 1987. u Santiagu pred oko 65 000 gledatelja. Jugoslavija je igrala bez Prosinečkog i Mijatovića koji nisu mogli nastupiti zbog kartona. Boban je zabio u 85. minuti, Witeczek iz penala izjednačio, odlučivali su jedanaesterci, u kojima je baš Witeczek promašio. Jedini. Dok su za Jugoslaviju pogodili Dubravko Pavličić, Branko Brnović, Davor Šuker, Ranko Zirojević i zadnji penal za pobjedu Zvone Boban.

U finalu su igrali: Dragoje Leković, Branko Brnović, Robert Jarni, Dubravko Pavličić, Slavoljub Janković, Zoran Mijucić, Zvonimir Boban, Milan Pavlović (od 88. Ranko Zirojević), Davor Šuker, Gordan Petrić i Pero Škorić. Nijemce je vodio Berti Vogts.

     

Witeczek je bio prvi strijelac SP-a sa sedam golova, Šuker je zabio šest, Mijatović i Boban po tri, Štimac dva, Brnović, Zirojević i Prosinečki po jedan. A Prosinečki je, premda je propustio finale, bio proglašen najboljim igračem SP-a!

Reprezentacija Jugoslavije: 

                                                                       

HRVOJE ĆUSTIĆ- DVANAESTI ANĐEO

Svaka je smrt teška i okrutna, duboko nesretna u svojoj besmislenosti. Neočekivana smrt koja ledi razum bližnjima i prijateljima pojava je od koje strahuje svako živo biće. I svi se s time neprestano suočavamo. Bolujemo i žalujemo, pritom preživljavamo unutarnjim snagama koje izvlačimo tko zna otkuda.

Odlazak Hrvoja Ćustića, mladića koji je igrao nogomet i smrtno stradao u borbi za loptu, bio je još jedan ispit naših unutarnjih snaga. Kako razumjeti, kako objasniti nagli odlazak dragog momka koji se nikad nikome u životu nije zamjerio? Kako protumačiti da netko ima toliki peh da ga zahvati takva nesreća?

 Hrvoje Ćustić bio je hrvatski nogometaš, rođen 21. listopada 1983. Prve seniorske korake napravio je u rodnom Zadru. Bio je talentirani nogometaš koji je igrao na poziciji lijevog bočnog ali povremeno i u napadu. U mlađim uzrastima igrao je za Hajduk. Osim za Zadar igrao je i za Zagreb te kratko za Međimurje. Igrao je i za mlade selekcije Hrvatske. U-20 i U-21.

Svoj prvi gol na HNL travnjacima zabio je 13. travnja 2002. Zadar je dobio TŠK-a 7:1 a Hrvoje je zabio šeti gol Zadra. Nakon ispadanja Zadra u drugu ligu odlazi u NK Zagreb. U prvoj sezoni zabio je dva pogotka dok se u drugoj i nije baš naigrao pored Marija Mandžukića i Krune Lovreka. Iz Kranjčevićeve prelazi u Međimurje u kojem ostaje samo mjesec dana te se vraća u matični Zadar. Ukupno je zabio 9 golova na HNL travnjacima a jednoga je dao i Dinamu na Maksimiru u porazu svog Zadra 5:1.

Za vrijeme igranja u mladim selekcijama Hrvatske trener mu je bio Slaven Bilić a igrao je zajedno sa Eduardom, Modrićem, Ćorlukom... 

-Hrvoje u kadetima Hajduka (izvor)

Nažalost njegov talent i želja za nogometom ugašeni su prerano. U prvenstvenoj utakmici protiv Cibalije udario je u betonski zid. Od udarca je zaradio teške ozljede glave, mozga te frakturu lubanje. Te iste večeri hitno je operiran međutim stanje se pogoršalo i njegov mladi život se ugasio 3. travnja 2008. Hrvoje je bio vedra osoba i pozitivna u svakoj životnoj situaciji. Cijeli život je bio izraziti profesionalac i živio je nogomet 24 sata na dan. Bio je dobra osoba, šaljivčina, omiljen u društvu a i u klubu su ga svi voljeli. Danas Hrvoje može biti uzor mnogim mladim igračima.

Da li se ova tragedija mogla spriječiti pitanje je na koje vjerojatno nikad nećemo dobiti odgovor.

      

                    

'Napustio nas je jedan velik čovjek, velik igrač, velik sportaš. Svima nam je teško', rekao je tada Hrvoje suigrač Jakov Surać.

- Sin, dijete, igrač, suigrač, osoba koja je bila spremna za ženidbu, prijatelj, znanac... bio je do kraja predan i odan obitelji, suigračima, nogometu, tadašnjoj djevojci, prijateljima – kaže Ferdo Milin također Hrvojev tadašnji suigrač.

Slaven Bilić tada je rekao: "Jedino što mogu reći je da sam tužan, beskrajno tužan. Nadao sam se do zadnjeg trenutka oporavku, bilo kakvom poboljšanju. Bio sam u kontaktu s liječnicima i obitelji i vjerovao sam da nas Hrvoje ipak neće napustiti i otići bez pozdrava. Nažalost završilo je najgore, ugasio se jedan mladi život i tek kada nas pokose ovakve tragedije, kada ti se ovakve stvari urežu srce, shvatiš koliko je sve drugo nevažno".

Danijel Subašić uvijek se sjeti Hrvoja te ispod dresa nosi majicu s likom Hrvoja i natpisom zauvijek.

- Danijel i Hrvoje skupa su odrasli i počeli igrati nogomet. Doista su bili kao braća i zato sam Danijela oduvijek doživljavao kao svog sina. Hrvoje je bio stariji, bio mu je čak i uzor, zato ga Danijel toliko poštuje i voli. Eto, igrom sudbine, i tu zadnju loptu koju je Hrvoje pokušao dohvatiti na utakmici s Cibalijom ispucao je Subašić s gola Zadra- Svetko Ćustić, Hrvojev otac.









Pokojnog Ćustića uvijek se sjete i navijači Zadra, Torando.
 

         

Mladosti najlipša balunom pisana

Slika i krunica od tebe ostala

Lopta je čarobna koju si volija

I trava zelena meka ti postelja

Od ranoga ditinjstva tebe je željela

I sebi anđela gospa je uzela

Sa zelenih livada, tebe je voljela

I svoga Hrvoja gospa je uzela

Sutra je nedilja, idemo gledati

11 lavova sa zadarskih stanova

Al samo ću viditi ja 12-og anđela

Što sa loptom leti tu i bdije nad njima

I sad neka prestanu sve suze padati

Jer anđele nebeske ne treba žaliti

Od ranoga ditinjstva Tebe je željela

I sebi anđela gospa je uzela

Sa zelenih livada, tebe je voljela

I svoga Hrvoja gospa je uzela

Sva dica sa stanova pamtit će Hrvoja

I srce ratnika što je sebe za poklon da…

Ali samo ću vidjeti ja uz 11 lavova
12-og anđela što bdije nad njima 

12-og nađela zadraskih stanova

HRVATSKA - SAD 1990.

Nogometna prijateljska utakmica Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država smatra se za 21. službenu utakmicu hrvatske nogometne reprezentacije. U vrijeme odigravanja utakmice Republika Hrvatska još nije proglasila svoju neovisnost. Utakmica se računa kao prva u novijoj povijesti hrvatskog nogometa.

Ante Pavlović, tada glavni tajnik Jugoslavenskog nogometnog saveza, potpisao je dozvolu za odigravanje utakmice i bez ičijeg znanja prijavio je Fifi. Kasnije je Beograd sve pokušao da spriječi odigravanje te utakmice ali im to nije pošlo za rukom jer je FIFA već izdala dozvolu za odigravanjem.

   

Utakmica je odigrana 17. listopada 1990. Na stadionu se okupilo oko 30-ak tisuća gledatelja. Hrvatsku je s izborničke klupe predvodio Dražan Jerković. Jerkovićevi pomoćnici su bili Zdenko Kobeščak, Josip Skoblar, Vladimir Lukarić i Ivica Grinja. Zlatko Kranjčar je bio kapetan Hrvatske. Utakmica je zvršila pobjednom Hrvatske 2-1. Prvi gol djelo je Aljoše Asanovića dok je Ivan Cvjetković zabio za 2-0. Oba pogotka postignuta su uz asistenciju Marka Mlinarića. Konačnih 2-1 postavio je Troy Dayak. Mlinarić je proglašen i za igrača utakmice.

      

Puno briga Hrvatskoj je predstavljalo sastavljanje momčadi. Momčad je uglavnom sastavljena od igrača koji su igrali vani jer je Jugoslavenski savez prijetio da će kazniti sve igrače koji budu nastupili na ovoj utakmici. Neke od igrača klubovi nisu pustili jer se utakmica nije igrala u vrijeme reprezentativne stanke. Vlado Kasalo je na utakmicu došao iz Nurnberga bez dozvole kluba te kasnije platio kaznu od 25 tisuća njemačkih maraka dok je Asanović od vlasnika kluba, Metza, zatražio da mu ustupi mali privatni zrakoplov kako bi stigao na utakmicu ali je do ponoći morao biti natrag stoga je iz igre izašao u 58' minuti.

Valja napomenuti da je na ovoj utakmici promoviran i hrvatski dres tzv. kockice. Prema njemu su nastale ostale inačice "kockica".

 

HRVATSKA
Početna postava:












Zamjene: 




Izbornik: 



SAD 
Početna postava: 












Zamjene: 





Izbornik: Bob Gansler


Sudac utakmice je bio Sergio Coppetelli.