BRONČANI 1998: DVADESET GODINA POSLIJE

Ove godine se navršava 20. obljetnica od osvajanja bronce na Svjetskom Prvenstvu u Francuskoj. U ljeto 1998. godine ostvaren je, vjerojatno, najveći uspjeh hrvatskog momčadskog sporta. Vladala je tada prava ludnica u cijeloj Hrvatskoj. Stotine tisuća ljudi je u to vrijeme bilo po ulicama. Svi su tada disali kao jedan, kako igrači tako i navijači.  Hrvatska je proživljavala nikad viđenu atmosferu. 
Svi vjerojatno i napamet znate Hrvatski put do trećeg mjesta ali da se u kratkim crtama još jednom prisjetimo. U kvalifikacijskoj grupi, sa čak tri države bivše Jugoslavije (uz Hrvatsku, BiH i Slovenija) te europskim prvakom iz 1992. Danskom te uvijek neugodnim Grcima, Hrvatska je zauzela drugu poziciju. U zadnjoj rundi Hrvatska je s lakoćom pobijedila momčad iz susjedne nam dežele. S druge strane je morala osluškivati događaje iz Atene gdje su igrali domaćin Grčka i Danska koja je već bila osigurala prvu poziciju. Peter Schmeichel je izluđivao grčke napadače te uspio sačuvati svoju mrežu netaknutom. Utakmica je završila bez golova što je i službeno značilo da će Hrvatska ići u dodatne kvalifikacije. Tamo nas je čekala Ukrajina sa budućom Zlatnom loptom, Andrijem Shevchenkom. U prvoj utakmici, igranoj u Zagrebu, Hrvatska je slavila golovima Bilića i Vlaovića. Ukrajinici su krenuli furiozno u uzvratni susret. Napadi su stizali sa svih strana. Jednu lošu obranjenu loptu u gol je pospremio upravo Shevchenko. Bila je tek peta minuta susreta. Sve nade Ukrajinaca je utišao Alen Bokšić pogotkom u 27. minuti. Iako je svojim pogotkom odveo Hrvatsku u Francusku, Bokšić zbog ozljede nije nastupio na najvećoj nogometnoj smotri. Hrvatska je i bez njega briljirala i uzela broncu. Hrvatskoj je to bio prvi nastup na Svjetskom prvenstvu. Ždrijeb nas je svrstao u posljednju (H) grupu sa dvostrukim Svjetskim prvakom Argentinom, te Jamajkom i Japanom. U prvom susretu smo igrali protiv još jednog debitanta Jamajke. Hrvatska je slavila s ukupnim rezultatom tri naprema jedan, a prvi pogodak Hrvatske na “Mundijalima“ je djelo Marija Stanića. U drugom susretu smo pobijedili i trećeg debitanta ove grupe Japan te time osigurali drugu fazu natjecanja. Jedini pogodak je zabio Davor Šuker. Minimalnim porazom u trećem susretu smo zauzeli drugu poziciju. U prvoj knock-out fazi susreli smo se sa Rumunjskom predvođenu “Maradonom s Karpata“, Gheorghom Hagijem. Hrvatska je slavila golom Šukera iz penala na samom kraju prvog poluvremena. Uslijedio je susret protiv Njemačke te prilika da im vratimo za krađu od prije dvije godine na Europskom prvenstvu. Ključan trenutak susreta se dogodio u 40. minuti kada je Worns dobio crveni karton zbog grubog starta na Davoru Šukeru. U sudačkoj nadoknadi prvog poluvremena Jarni je načeo mrežu Kopkea. Nijemce su dokrajčili Vlaović i Šuker golovima u 80. i 85. minuti. Pobjeda se slavila diljem domovine do ranih jutarnjih sati. Uslijedio je susret sa domaćinom Francuskom. Postojao je određeni pritisak u francuskim redovima zbog toga što su bili domaćini, a i činjenice da do tada nikada nisu osvojili svjetsku titulu. Povela je Hrvatska na samom početku drugog poluvremena nakon sjajne asistencije Asanovića za Šukera. Međutim vrlo brzo je došlo izjednačenje, a kasnije i vodstvo Francuske. Oba njihova gola je zabio Thuram, njegovi jedini golovi u dresu reprezentacije.  Posljednjih 15-ak minuta domaćin je igrao s igračem manje zbog crvenog kartona Laurenta Blanca. Međutim rezultat se nije mijenjao. Mnogi se pitaju zašto je izbornik Prosinečkog uveo u igru tek u 89. minuti. Francuzi su slavili ulazak u finale, a Hrvatska se morala “zadovoljiti“ utakmicom za treće mjesto. U uzbudljivoj utakmici za treće mjesto Hrvatska je slavila s 2-1 protiv Nizozemske. Sva tri pogotka su pala u prvom poluvremenu.  Povela je Hrvatska golom Prosinečkog, izjednačio je Zenden, a konačni rezultat je postavio Šuker svojim šestim golom na Svjetskom prvenstvu čime je postao najbolji strijelac.

Ukupno su 22 igrača predstavljala Hrvatsku na Svjetskom Prvenstvu u Francuskoj. Svi oni su zlatim slovima upisani u povijest hrvatskog sporta. Gdje su danas i čime se bave dvadeset godina nakon velikog uspjeha? Koliki je njihov obol u osvajanju bronce te kako su im se razvijale karijere nakon SP-a? Više o tome u sljedećih nekoliko crtica. Napomena u prvoj zagradi se nalazi klub u kojem je igrao 1998., a u drugoj ukupan broj nastupa/golova za reprezentaciju. Kao što znamo izbornik Hrvatske je bio Ćiro Blažević, a pomoćnici su mu bili Ivan Sušak, Branko Ivanković, Ivan Katalinić te Luka Radman. 

Miroslav "Ćiro" Blažević: Hrvatsku je preuzeo 1994. i vodio je u trima kvalifikacijama. Otišao je 2000. nakon što nije izborio nastup na EURO-u. Kasnije trenira mnoge reprezentacije i klubove ali bez većih uspjeha. Prvak je Hrvatske s Dinamom. Osvojio je s njima i jedan Superkup te još jedan s Hajdukom. Bosnu je odveo u playoff kvalifikacija za SP 2010 ali je izgubio od Portugala. Danas je u mirovni te ga često možemo vidjeti na televiziji kako daje intervjue. 

Dražen Ladić (Croatia Zagreb)(59/0): Deset godina prvi golman reprezentacije. Iako je bio poznat po kiksevima, briljirao je na Svjetskom 98-e. Jedan je od najzaslužnijih što je Hrvatska došla do bronce. Dvije godine kasnije je završio igračku karijeru. Danas radi kao pomoćnik Daliću u reprezentaciji.

Marjan Mrmić (Bešiktaš)(14/0): Nije nastupao u Francuskoj. Nakon SP-a se vraća u Varteks, a karijeru zaključuje u belgijskom Charleroiju. Danas radi kao trener golmana u hrvatskoj reprezentaciji te Bešiktašu.   

Vladimir Vasilj (Hrvatski Dragovoljac)(2/0): Kao i Mrmić nije nastupao 1998. Zanimljivost je što je bio treći golman i na sljedeća dva velika natjecanja Hrvatske reprezentacije. SP 2002. i EURO 2004. U ljeto 1998. potpisuje za Dinamo ali je uglavnom bio rezerva. Kasnije igra za Zagreb, Varteks, opet Dinamo, turski Konyaspor te Široki Brijeg u kojem i završava profesionalnu karijeru. Prvak Hrvatske je tri puta (jednom Zagreb ostalo Dinamo) te jedan naslov sa Širokim. Kasnije nakon umirovljenja kratko radi kao sportski direktor u Brotnju te kao trener golmana u Zrinjskom. Ima dvojicu sinova koji su nastavili očevim stopama. U nedavnom razgovoru za bosansku "Našu TV" je rekao kako u budućnosti planira u NK Brotnju osnovati školu vratara, omladinsku školu te postati članom uprave spomenutog kluba. Planovi su mu unaprjeđenje NK Brotnja.  

Anthony Šerić (Hajduk Split)(16/0): U Francukoj 1998. je bio zamjena i nije odigrao ni minute. Imao je tada samo 19 godina. Kasnije igra za nekoliko talijanskih klubova poput Parme i Lazija, zatim odlazi u Grčku u Panathinaikos te turski Bešiktaš. U Turskoj je osvojio prvenstvo i kup. Uslijedio je povratak, na jednu sezonu, u Hajduk gdje osvaja kup. Posljednji klubovi u karijeri su mu Karabukspor te Olhanense. Šerić danas radi kao menadžer. 

Igor Štimac (Derby County)(53/2): Stup obrane 1998. Igrao je u svim utakmicama. Nakon Derbija igra za West Ham i Hajduk gdje završava igračku karijeru. Nakon toga se bavi trenerskim poslom te kao stručni komentator na televiziji. Jednu godinu je i bio trener hrvatske reprezentacije. 

Goran Jurić (Croatia Zagreb)(16/0): Bio u Francuskoj ali nije nastupao. 2001. završava profesionalnu karijeru. Jedno vrijeme radio kao pomoćnik Ivkoviću u Lokomotivi, a trenutačno je u potrazi za novim trenerskim poslom. 

Slaven Bilić (Everton)(44/3): Stup obrane u pohodu na brončanu medalju. U Francuskoj je odigrao sve minute iako je prije a i tokom samog prvenstva imao problema s leđima. Dvije godine kasnije je završio igračku karijeru. Nakon toga se posvetio trenerskom poslu. Vodio je reprezentaciju Hrvatske u tri kvalifikacijska mandata. Zadnji koga je trenirao je bio engleski West Ham. 

Igor Tudor (Hajduk Split)(55/3): U Francuskoj nastupio u tri utakmice. U sve tri je ušao s klupe u 80+ minutama. Nakon Svjetskog prelazi u talijanskog velikana Juventus. Tamo osvaja pet trofeja. Kasnije igra za Sienu te Hajduk gdje je zbog ozljeda i završio karijeru. Danas radi kao trener u talijanskom Udineseu.

Robert Jarni (Betis)(81/1): Najbolji lijevi bek hrvatske reprezentacije. Kao i Bilić, Jarni je također odigrao sve utakmice na Mundijalu u Francuskoj. Načeo Njemačku u četvrtfinalu, što je ujedno i jedini njegov pogodak za reprezentaciju. Dobre igre na SP-u su ga odvele u Real Madrid. Ali je u Madrid stigao preko engleskog Coventrija jer ga Betis nije htio prodati suparniku iz španjolskog prvenstva. U Realu se nije puno na igrao. Posljednji klubovi u karijeri su mu Las Palmas te grčki Panathinaikos. Danas radi kao trener Hrvatske U-19 reprezentacije. 

Dario Šimić (Croatia Zagreb)(100/3): Iako je tada bio vrlo mlad, samo 22 godine, odigrao je skoro sve utakmice. Točnije propustio je samo onu za treće mjesto. Profesionalni nogomet je igrao do 2010. Nakon Croatije/Dinama igra za oba milanska kluba, Monaco te ponovno Dinamo. Točno 100 nastupa za reprezentaciju. Osim brončane medalje 98-e, osvojio je i dvije Lige Prvaka, obe s Rossonerima. Uz to ima i mnoge druge trofeje. Nakon igrače karijere se s još nekim bivšim suigračima borio za bolji Dinamo, a danas je predsjednik udruge "Hrvatska udruga-Nogometni sindikat". 

Aljoša Asanović (Napoli)(62/3): Iako se nije puno proslavio na klupskoj razini gdje je nakon odlaska iz Hajduka često mijenjao klubove za reprezentaciju je uvijek davao 100%. Tome svjedoči i činjenica da je klupskim avionom Metza stigao na utakmicu protiv SAD-a 1990. te je morao do ponoći stići natrag u Francusku. Popularni "Vatreni Lakat" je u Francuskoj odigrao sve minute. Pamti se izboreni penal protiv Rumunjske te sjajna asistencija Šukeru za gol Francuzima. Karijeru završava 2002. godine u Hajduku. Radio je kao pomoćnik Biliću u reprezentaciji te u moskovskom Lokomotivu. Zatim nakratko bio tehnički direktor u Dunajskoj Stredi, a od 2017. je trener Melbourne Knightsa. 

Robert Prosinečki (Croatia Zagreb)(49/10): Svjetsko prvenstvo u Francuskoj nije bilo prvo prvenstvo za njega. Predstavljao je Jugoslaviju u Italiji 1990. gdje je proglašen za najboljeg mladog igrača. Igrao je u tri utakmice. Od brončanih 98-e u u Italiji su bili i Jarni i Šuker. Jarni je nastupio u jednoj utakmici dok Šuker nije dobio ni minute. Nakon Croatije prelazi u Hrv. Dragovoljac, zatim S. Liege, Portsmouth, Olimpija, Zagreb te Savski Marof. Jedan je od najzaslužnijih za Zvezdino osvajanje Lige Prvaka 1991. Nakon završetka karijere bavi se trenerskim poslom. Jedno je vrijeme bio pomoćnik Biliću u A reprezentaciji, a danas vodi BiH. 

Zvonimir Boban (Milan)(51/12): Kapetan koji je predvodio Hrvatsku do bronce. Propustio je samo utakmicu protiv Japana zbog ozljede. Njegovom pogreškom su Francuzi došli do izjednačenja, a i gola koji ih je vratio u život. Pogrešku koju si on nikako nije mogao oprostiti, te je zbog nje bio jako deprimiran. Međutim oporavio se za utakmicu s Nizozemcima te kapetanski predvodio Hrvatsku do pobijede. Asistirao Šukeru za konačnih 2-1. Karijeru završio 2001. kao igrač Milana na posudbi u Celti Vigo. Osvajač je nekoliko Scudetta te Lige Prvaka... Nakon završetka karijere radio kao sportski novinar, komentator za Sky Italia... Danas radi kao zamjenik glavnog tajnika FIFA-e. 

Silvio Marić (Croatia Zagreb)(19/1): Na Svjetskom prvenstvu 1998. je sudjelovao u četiri utakmice. Najveći dio svoje karijere je proveo u Croatiji odnosno Dinamu. Kratko igrao za Newcastle, Porto i Panathinaikos. Nakon završetka karijere je otvorio nogometnu akademiju međutim prema dostupnim informacijama akademija je otišla u stečaj. Zajedno sa Šimićem se borio za bolji Dinamo odnosno da se klub vrati navijačima. Danas uživa u mirnom obiteljskom životu. 

Mario Stanić (Parma)(49/7): Strijelac prvog gola za Hrvatsku na Svjetskim prvenstvima. Nastupio na svih 7 utakmica. Jedan od igrača koji je mogao igrati na više pozicija. Suigrač u Parmi mu je bio Thuram, koji je Hrvatskoj uvalio dva gola u polufinalu. Čovjek ne može pogoditi ni na treningu, a sad nas je zaklao govorio je tada Stanić. Nakon odličnih igara za Parmu i osvajanja Kupa UEFE odlazi u engleski Chelsea. Nakon četiri godine u Engleskoj odlazi u mirovinu zbog ozbiljne ozljede koljena. Danas je vlasnik poduzeća koje se bavi bezglutenskom prehranom. Bavio se i menadžerskim poslom te pisao za Sportske Novosti. 

Zvonimir Soldo (Stuttgart)(61/3): Legenda Stuttgarta te dugogodišnji član reprezentacije za koju je nastupio na tri velika natjecanja. U Francuskoj 1998. je odigrao šest utakmica. Propustio je samo susret s Rumunjima zbog žutih kartona. Umirovio se 2006. godine u dresu Stuttgarta gdje je igrao od 1996. Poslije nogometne karijere se bavi trenerskim poslom. Kratko trenirao Dinamo i Koln, a 2017. je bio pomoćnik Magathu u kineskom Shandongu.  

Zoran Mamić (Bochum)(6/0): Još jedan od igrača koji je Svjetsko 98-e odgledao s klupe za pričuve. U sedam utakmica, koliko ih je Hrvatska odigrala u Francuskoj, nije dobio ni minute. Nakon Bochuma igra za još nekoliko njemačkih klubova poput Leverkusena i Furtha. Karijeru završio 2007. u dresu Dinama. Dinamo mu je bio i prvi klub u kojem je počeo svoju trenersku karijeru. Danas je na klupi arapskog Al-Aina s kojim je ove sezone osvojio duplu krunu. 

Krunoslav Jurčić (Croatia Zagreb)(21/0): Igrao protiv Japana umjesto ozlijeđenog Bobana. Zadatak mu je bio čuvati njihovog najboljeg igrača, Nakatu. Igrao je i protiv Rumunja i utakmicu za treće mjesto. Odlično odradio svoj posao u defanzivi. Nakon Croatije igra za Torino, Sampdoriju i Slaven Belupo. Ubrzo nakon završetka karijere postaje trener. U tri navrata bio trener Dinama, a zadnje je trenirao saudijski Al-Nassr. 

Petar Krpan (Osijek)(3/0): Igrao protiv Rumunja od 76. minute. Mogao je do gola u zadnjim minutama ali je promašio par dobrih prilika. Nije se naigrao za reprezentaciju, samo tri utakmice. Prva mu je bila u prijateljskoj uoči Svjetskog 1998., a zadnja u kvalifikacijama za EURO 2000. Nakon svjetskog prelazi u Sporting Lisabon gdje ostaje samo jednu sezonu. U Portugalu je još igrao za Uniao Leiriu (u dva navrata). Kasnije igra za mnoge hrvatske klubove. Prvak Hrvatske sa Zagrebom i Hajdukom. Navijači Hajduka ga pamte po guranju lopte Zebini kroz noge. Sa splitskim klubom je osvojio i kup,a još jedan je pridodao u dresu Rijeke. Kratko vrijeme igra i u Kini za Jiangsu. 2010. sa bivšim suigračem Markom Babićem otvara nogometnu akademiju pod nazivom "Akademija Krpan-Babić". 

Davor Šuker (Real Madrid)(69/45): Što reći o Šukeru. Najbolji je strijelac hrvatske reprezentacije u povijesti. Najbolji strijelac SP-a 1998. Zabio je svima osim Argentini. Iza sebe ostavio velikane poput Batistute i Vierija. Sjajan napadač, odlično primanje lopte, pregled igre te lakoća zabijanja. Imao je oko za postizanje golova. Pamti se i njegovo mjerenje pulsa tijekom ponovljenog kaznenog udarca protiv Rumunjske. Međutim nije se dao smesti te je loptu pospremio u isti kut kao i kod prvog udarca koji je morao biti ponovljen zbog Bobanovog ranog ulaska u kazneni prostor. S Realom, između ostalog, osvaja Ligu Prvaka. Nakon Madrida igra za Arsenal, West Ham i TSV Munchen. Danas je predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza. Nekad zlatna kopačka, danas...

Ardian Kozniku (Bastia)(7/2): Zamjena na Svjetskom 98-e. Nije odigrao ni minute. Od 1994. do 1998. je bio u krugu reprezentacije ali je odigrao samo 7 utakmica. Jedan od dva pogotka koje je zabio je došao u prijateljskom susretu uoči SP-a protiv Australije. Odigrao je i dvije utakmice za Kosovo. Nakon Bastije se vraća u Hrvatsku točnije u Croatiju Zagreb. Igra još i za Karnten te Hrv. Dragovoljac gdje i završava karijeru 2002. godine. Kao i mnogi iz ove generacije i on se bacio u trenerske vode. Trenutačno je trener juniora u NK Rudešu. Ima UEFA Pro Licencu koju je stekao na HNS-ovoj akademiji. Neko vrijeme je bio i predsjednik Hrvatskog saveza za skokove u vodu. 

Goran Vlaović (Valencia)(52/15): Naš drugi napadač u Francuskoj. Igrao u svih sedam utakmica. U grupnoj fazi je tri puta ušao s klupe. U nokaut fazi je igrao više. Tri utakmice je počeo od početka, a protiv Nizozemske kao zamjena. Zabio gol Nijemcima kojim je potvrdio pobjedu Hrvatske. U Valenciji ostaje do 2000. kada prelazi u Panathinaikos gdje ostaje do kraja svoje karijere, 2004. godine. Radi kao stručni komentator za HRT. Analizira utakmice Lige Prvaka, a komentirao je i zadnje Svjetsko prvenstvo. Uz još neke hrvatske reprezentativce se borio protiv Šukera kao predsjednika HNS-a. 

-Neka pati koga smeta Hrvatska je prvak svijeta-

EL CLASICO: BARCELONA VS REAL MADRID

El Clasico (The Classic) is a football match between Spain clubs Barcelona and Real Madrid. This match is considered as one of the biggest football games in the world and their rivaly is regarded as one of the biggest in the world of sport. Madrid and Barcelona are two biggest cities in Spain and this rivaly is sometimes connected with two different political options. Real is presenting Spanish nacionalist while FC Barcelona is considered as a simbol of Catalonia. Both this clubs are one of the most successful in the world. This clubs (with Athletic Bilbao) are the only clubs in La Liga that have never been relegated.

Since 1930s Barcelona has a reputation as a simbol of Catalan identity as a opposition to centralising tendencies of Madrid. This rivaly had become even bigger during the dictatorship of Francisco Franco. During history of this derby probobly the most known match is from Copa del Rey in 1943. Second match of the semi-final of Spain cup Real won 11-1 (first was 0-3 for Barcelona). This match is the largest victory of this derby but very controversial. Barcelona had to lose this match because Franco said that he will kill them if they win in this game. In a half an hour Real Madrid already had 2-0 lead. Till half time Real scored 6 more goals. In the last minute of the second half Barcelona scored one goal and match finished 11-1. Fernando Argila who was Barca reserve goalkeeper said that there was no such a big rivaly until this game. Real went into final but they lost from Athletic Bilbao and it was some kind of punishment for them.

-Real Madrid and Barcelona from 1942/43 season

Here in this article you can see probobly all players who played for both clubs. One of the most controversial transfer is from Alfredo Di Stefano. His transfer made this rivaly even bigger. While he was playing for Los Millionarios (todays Millonarios FC) he had impressed both Barcelona and Real. Both of them wanted to sing him but there was a problem because Di Stefano moved to Los Millionarios from River Plate. Di Stefano and some other footballers organized a strike because of footballers payments. After almost a year of fight government made a decision that maximum payment can be 1500 pesos. Because of that lot of players went to play in Colombia same as Di Stefano. So both River and Millionarios claimed that they have rights on him. Barcelona made a deal with Argentinian club and he went to Barcelona. But General Franco affected on Spain football federation and they have brought a new law in which is forbidden to sign players from abroad. Di Stefano was already three months in Barcelona but he couldn't play official matches. From the other side Real made a deal with Colombian club. Later FIFA made a decision in which they said that he can stay in Spain for four years and he will play alternately one season for each club. Barcelona later gave up on Di Stefano transfer because they didn't want to pay Di Stefano debts to Millonarios because Real already did that. Barcelona had to do that underpressure of General Franco. Alfredo later said that: „I was in Barcelona for three months and I couldn't play. I came to Real and everything was fixed. The next day I was already playing a friendly match.“ Di Stefano later became a Real Madrid legend.

Other controversial transfer is from Luis Figo who moved from Barcelona to Real in 2000. In 2002 during El Clasico played at Camp Nou, Barcelona fans were throwing pig's head at him while he was taking a corner kick.  

Last footballer who played for both is Javier Saviola. In summer of 2007 Real signed him after his contract with Barcelona had expired. There were also footballers who played for B team of one club and later for A team of other club.

Only two coaches have managed both clubs. They are: Enrique Fernandez Viola and Radomir Antić. Antić is also the only person who coached both Real and Barcelona and also Atletico Madrid.

To this date 270 El Clasico matches had been played (23 Decembar 2017- their last meeting). Real have 99 wins, Barca 112 while 59 matches finished as draw. Barcelona have 92 trophies and Real 88. In this list are also included some defunct tournaments like Inter-Cities Fairs Cup, Copa Eva Duarte...   

Now list of all players/coaches who had connection with both clubs.

Albert Celades: Celades is a product of Barcelona youth school. He played in Barcelona four seasons then went to Celta and later to Real. He won four La Liga titles, two with each of them. He also won UEFA Cup Winners Cup in Barcelona and Champions League with Real...

Alfonso Albeniz: Albeniz is the first footballer who played for both of them. In 1902 he moved from Barcelona to Real. 

Alfonso Navarro: He started his career in Catalan club where he played for four seasons and then played one season for Real. He later came back to Barcelona. 

Alfonso Perez: Product of Real youth school. He later, through Betis, moved to Barcelona. He won La Liga with Madrid's club...

Alfredo Di Stefano: I already wrote about him. Di Stefano played 11 years for Los Blancos. He won 8 Primera Division titles, 5 Champion Leagues... He scored more then 300 goals in almost 400 matches. He was also a Real coach for three seasons.

Amador Lorenzo: Real brought him to Castilla from Pontevedres. He made his debut for A team in 1977 do to injuries of first two goalkeepers. After only two seasons in A team and one league title he moved to Hercules and then to Barcelona. He stayed in Barcelona for six seasons but played only eight league matches. He won there league title, two Copa del Rey, UEFA Cup Winners Cup...   

Arsenio Comamala: He played 8 seasons in Barcelona then moved to Real in 1911 and stayed there for two seasons. He won Spain cup with Catalan club and some other less important trophies. 

Bernd Schuster: Barcelona bought him from Koln in 1980. He was an important player of Barcelona during 80s. He won La Liga, UEFA Cup Winners Cup, Copa del Rey... In 1988 he moved to Real and stayed there for two seasons. In both of them he won league title. 

Charles Wallace: No much informations about this footballer. He played for Barcelona in 1907 then Real in 1908 and again Barcelona till 1911. He was capitan of Barcelona, vice-president and member of the board of the directors. He won Championship of Catalona three times. 

Daniel Garcia Lara "Dani": He made his debut for A team in 1994. He came from their youth sistem. He didn't played much for A team and two seasons went on loan to Zaragoza. Madrid sold him to Mallorca and Mallorca to Barcelona. He stayed in Barcelona four years. He won La Liga and Champions League title with Los Blancos.  

Enrique Fernandez Viola: Uruguayan footballer played one season for Barcelona and later managed both clubs. While he was Barcelona coach Viola won two Primera Divisions and he added another one with Real. 

Evaristo: Brazilian footballer came to Barcelona in 1957. After five seasons and about 110 league matches he moved to Real. There he played only 17 league matches in two years. 

Fernand Goyvaerts: Barcelona bought him from Club Brugge. After three seasons he moved to Real but do to injuries didn't played much.

Gheorghe Hagi: He came to Real after World Cup 1990. Hagi played to seasons with Madrid, then was sold to Brescia. After great performances at WC 1994, Barcelona bought him. As in Real he also played in Barcelona for two seasons. With both of them we won Spain Supercup. 

Javier Saviola: He came to Barcelona from River Plate. He stayed in Catalona for four seasons plus two which he spent on loan. After his contract expired Real signed him. 123 league matches for Barcelona and only 17 for Madrid. He won La Liga in Real jersey. 

Jesus Maria Pereda: Only one season in Madrid where he won league and European Cup titles. Through some other clubs he came to Barcelona and stayed for eight years. He won two Copa del Rey and Inter-Cities Fairs Cup.

Jordi Lopez: Product of Barcelona youth school but he never played for A team, only for B and C. He later came to Madrid and played for Real B and only two league matches for A team.

 

Jose Mourinho: Mourinho was Barcelona assistant coach from 1996 to 2000. There he was assistant to Bobby Robson and Louis van Gaal. He was later Real coach for three seasons and won one La Liga title, cup and supercup. 

Jose Quirante: Quirante played in Barcelona for about ten years and on two seasons Barca loaned him to Real. He was also Real coach for two seasons. 

Josep Samitier: Barcelona legend where he played from 1919 to 1933. He won one league title. After Barca he played for Real. Two seasons in Madrid and he won his second La Liga title. Another league title as Barcelona coach. 

Juan Hilario: Five seasons in Real and winner of first two league titles for the club. Hilario later played in Barcelona for one season. 

Julen Lopetegui: Only six league matches combined for both clubs. He won La Liga with Real. After great matches with Logrones and being part of Spain squad at 1994 World Cup, Barca bought him. As in Real he was also in Barcelona second or third choice keeper. 

 

Justo Tejada: Barcelona brought him from some smaller club from same city. He stayed there for eight seasons and was twice winner of La Liga, Spain cup and Inter-Cities Fairs Cup. After Barca he played for Los Blancos. In Madrid he won two league titles and one cup.

Luciano Lizarraga: One season with each of them. No much info about him. 

Lucien Muller: France midfielder came to Real from Reims. Three seasons in Real and as much for Barcelona. He came to Catalona from Madrid. Three league titles in Real jersey. 

Luis Enrique: He came to Real from Sporting Gijon. He was Real player for five years and after his contract expired he came to Barcelona. Barca fans were not happy about his arrival. But he stayed in club for eight seasons and was a club captain. He was much successful in Catalona where he won seven trophies and in Real only three. He was Barcelona B and A coach. He won nine more trophis as Blaugrana coach. 

Luis Figo: Already mentioned before. Five seasons and seven major trophies with each of them. 

Luis Milla: Milla played for only three clubs: Barcelona, Real and Valencia. He is product of Barcelona youth school. He moved to Real on a free transfer. He was Spain champion once with Barca and twice with Real. He also won several other titles in those clubs. 

Michael Laudrup: After six years in Italy he came to Spain, Barcelona. He was one of the key players there along with Koeman and Stoichkov. He stayed there for five seasons and won several major trophies such as La Liga, Champions League, UEFA Supercup... Do to some problems with Cruyff he moved to Real. He stayed there for two seasons and won one league title. 

Miquel Soler: He played for both biggest clubs in Barcelona and Madrid. He started his career in Espanyol then Barcelona, Atletico Madrid, again Barcelona, Sevilla and Real... Four major trophies with Barca and none in Real. 

Fernando Munoz Garcia "Nando": After Sevilla he came to Barcelona. Nando stayed there for two seasons and won two Primera Division and Champions League. After that, Nando came back to Sevilla but was immediately bought by Barca rivals Real Madrid. He won La Liga, cup and supercup.

Radomir Antić: Second person who coached both Real and Barcelona. He didn't won any trophy. In Barcelona he promoted Victor Valdes and Iniesta. 

Ricardo Zamora: Three seasons in Barcelona and six in Real. The award for the best goalkeepr in La Liga is named after him. He won two league titles in Real and four Copa del Rey (two with each of this clubs). 

Robert Prosinečki: After a great season with Serbian Crvena Zvezda he came to Real Madrid and played there for three seasons. After injury problems Real offloaded him to Oviedo. After a great season in Oviedo, Barcelona bought him from Real where he was still under contract. "Žuti" played in Barca for one season. He won two trophies in Real: Spain cup and supercup.

Roberto Trashorras: Roberto comes from Barcelona youth school. He played only one league match for A team. From Barca Trashorras moved to Real Madrid B team but never played for A squad. 

Ronaldo Nazario de Lima: Legendary Brazilian footballer played for both Barcelona and Real but through Inter. Barcelona bought him from PSV for then a world record transfer. He stayed only one season there but it was a great season for him and Barcelona. He scored 47 goals in 49 matches. He won three trophies in one season: UEFA Cup Winners Cup, Spain cup and supercup. After five yeras in Italian giant Inter he came back to Spain to Madrid. He played there for four and half seasons. Four major trophies there: two La Liga, Intercontinental Cup and Spain Supercup. 

Samuel Eto'o: Eto'o jointed Real youth academy in 1997. He played about seven matches for the club. From Real Eto'o went to Mallorca and then to Barcelona and scored 130 goals in 199 matches during 5 seasons. Eight major trophies there: three La Liga, two Champions Leagues...

Walter Rositzky: He played for Barcelona in 1911-13 before leaving it to play for Real Madrid until 1915. When World War I started he went into German army. 

Juande Ramos: He was one season Barcelona B coach and later, also one season, on Real's bench.