English
Croatian
Stjepan Bobek (3. 12. 1923.) svoj rodni Zagreb napustio je kao mladić, nešto prije nego što će proslaviti dvadeset drugi rođendan. U kasnu jesen 1945., kopačkama za kruhom preselio se za svagda u Beograd- grad koji je dotle samo jednom vidio, i to u ljeto iste godine, dok je igrao za reprezentaciju Jugoslavenske armije, na prvom poratnom prvenstvu onda još Demokratske Federativne Jugoslavije. Dogodilo se to prije pedeset tri godine. Netom nakon što je završio Drugi svjetski rat.
S brojnim zagrebčanima, i Štef je utemeljio armijski nogometni klub Partizan. U Partizanu će postati i do danas ostati najveća legenda, i njegov je doživotni počasni potpredsjednik.
O svojem dolasku ispovijedio se beogradskome novinarskom doajenu Mili Kosu, negdašnjem vrataru i nogometnom treneru, koji je obavio valjanu knjigu o njemu: “Bobek je 13. svibnja 1945. obukao uniformu vojnika KNOJ-a” (Komanda narodne obrane Jugoslavije, neka vrsta vojne policije).
Razumije se, odmah je bio određen u sportsku četu, koju je formirao Marijan Matančić, prijeratni zagrebački krojački radnik i komunist, kasnije poznat kao nogometni sudac. Ubrzo je stigao poziv da se najbolji nogometaši iz svih vojnih jedinica okupe u Beogradu i kao momčad Jugoslavenske armije sudjeluju na prvenstvu republika:
“Dotle nisam bio u Beogradu. Putovali smo od Zagreba petnaest sati. Razorena pruga bila je popravljena, ali je vlak morao sporo ići. Dolazak u Beograd bio je moje veliko razočarenje. Kolodvor je bio napola srušen, a ljudi mršavi i loše odjeveni… Momčad Armije je izgubila, bez obzira na stalnu premoć, sa Srbijom 0:1. Već tada mi je prišao jedan oficir i rekao mi, kako je u projektu stvaranje nogometne ekipe po uzoru na sovjetski CDKA. Pitao me: bih li došao u Beograd? Život izvan Zagreba je za mene bio nezamisliv, pa sam zatražio odstup. Diplomatski sam odgovorio kako moram razmisliti.”
No ubrzo je iz Beograda stigla zapovijed da se vojnik Stjepan Bobek javi kapetanu Žiki Jovanoviću u Dom Jugoslavenske armije.
“Bio sam tužan što ostavljam rodni grad , roditelje, braću, prijatelje, sve ono što mi je najdraže, cijeli dotadašnji život. Sjećam se, kako sam s perona nastojao vidjeti svoje Trnje, kuću u kojoj su ostali moji, one drage travnjake po kojima sam trčao za loptom, sjetio sam se svojih prijatelja iz djetinjstva… Cijeli mi je život prohujao glavom. Zaiskrile su mi oči, to sada priznajem. Tješilo me je samo jedno- da će ta godina brzo proći. Da mi je netko tada rekao, kako je to moj odlazak zauvijek, ne bih povjerovao. Takvu je pomisao moj um fizički odbacivao: nisam mogao zamisliti život izvan Zagreba. A eto, dogodilo se ono nezamislivo: postao sam Beograđanin!”- eto tako se Bobek prije deset ljeta ispovijedio svom bliskom prijatelju i životopiscu Mili Kosu.
Stari profinjeni šmekeri, koji su upamtili umijeća velikih meštara lopte i najstarijih naraštaja, o Stjepanu Bobeku će gotovo bez krzmanja kazati da je najblistavija zvijezda koja je zasjala pod nebom prošle Jugoslavije- otkako je nogometa. Svih vremena štono veli otrcana fraza. Blistavija i od priznatih čarobnjaka de luxe klase, poput: Ice Hitreca, Moše Marjanovića, Bernarda Vukasa, Zlatka Čajkovskog, Vladimira Beare, Branka Zebeca, Ivice Horvata, Miloša Milutinovića, Dragoslava Šekularca, Dragana Džajića, pa i današnjih milijunima dolara plaćenih najskupljih svjetskih megazvijezda: Roberta Prosinečkog, Predraga Mijatovića, Dejana Savićevića, Alena Bokšića i Davora Šukera. U svojim je čudesnim, nezaboravnim predstavama, Štef do umjetničkog savršenstva izbrusio “rolanje” s loptom i igranje petom, o čemu su piscu ove kronike s ushićenjem pričali nenatkrivljivi asovi: Ferenc Puskas, Ladislav Kubala, Raymond Kopa, Vsevolod Bobrov i József Bozsik. Puskas ga je ubrajao među najveće napadače koje je gledao.
Bobek je počeo kao zagrebačko čudo od djeteta, kada je s trinaest godinica, 1936., upao u prvu momčad nižerazrednog Derbyja, preskočivši, vjerovali ili ne, sve mlađe uzraste! Lovci na darovite glave, dovukli su ga s travnjaka na Martinovki gdje su ga zvali nogometnim Mozartom. Bio je lažno registriran, uz pomoć krsnog lista starijega brata Vilka. Sljedeće godine, na turniru u čast 40. obljetnice zagrebačke Croatije, Štef kao najmlađi sudionik biva nagrađen plaketom, koju još čuva kao najmiliju uspomenu. Potom je 1942. prešao u Ličanin, da, napokon, 1944., na poziv slavnog trenera, Mađara Martona Bukovyja, dođe u veliki Građanski. U tome je razdoblju upisao svoju prvu reprezentativnu utakmicu: za mladu vrstu Nezavisne Države Hrvatske (službeni nazivo joj je bio; momčad Ustaške mladeži) koja je izgubila (1:2) s Italijom u Padovi.
Za Partizan je odigrao 468 susreta i postigao 406 pogotka. Još nije srušen njegov pedeset dvije godine stari rekord iz prvog klupskog prvenstva Jugoslavije, kada se ujesen 1946., protiv ondašnjeg 14. Oktobra u Nišu čak devet puta upisao među strijelce! Bilo je 10:1. S Partizanom je dvaput osvojio naslov prvaka države i četiri Kupa maršala Tita. U reprezentaciji Jugoslavije je nanizao 63 “kapice”, a sudjelovao je na dva olimpijska turnira (oba puta, u Londonu 1948. i u Finskoj 1952.- bio je slavodobitnik srebrnih medalja); kao i na dva prvenstva svijeta (Brazil 1950. i Švicarska 1954.).
Kao trener počeo je u mladoj momčadi Partizana, nastavio u varšavskoj Legiji; zatim: u Partizanu (tri naslova prvaka Jugoslavije zaredom); atenskome Panathinaikosu (dva puta prvak i jednom pobjednik kupa); zagrebačkome Dinamu; tuniskoj Esperanzi (pobijednik kupa); Olympiakosu iz Pireja; zemunskoj Galenici; i skopskome Vardaru (uveo ga u prvu ligu). U trenerskim će čitankama ostati za svagda zapisano, da je Stjepan Bobek, vježbajući Legiju, prvi osmislio posvuda u svijetu prihvaćeni sustav 4-4-3. S trenerskim je radom naglo prekinuo u Skoplju kada je 1982. morao na operaciju srca u Houston (SAD), uz najstrožu zabranu liječnika da više nikad ne sjedne na stresnu klupu. Ukoliko mu je život mio. A kako mu je i te kako bio mio- poslušao ih je. Od tada je u mirovini: sa 37 godina priznatog radnog staža.
U proljeće 1994. znameniti kirurg prof. Ninoslav Radovanović mu je u bolnici u Sremskoj Kamenici očistio pet starih bypassova u desnoj nozi i ugradio još pet novih u lijevoj. No unatoč tome, Bobek vozi kola i nije se odrekao dobrog zalogaja i čašice. Ljudi se zapanje kad ga gledaju kako popije rakijicu-dvije, pa zatim i poneki gemišt i slasno jede špek. Satima mladenački okopava svoj vrt, uz vikendicu na Avali. Izvanredno se osjeća.
Stjepan Bobek će godine 2000. proslaviti zlatni pir jer je od ljeta 1950. oženjen s Beograđankom Olgom Janković. Idućega dana, nakon prve bračne noći, umjesto na medeni mjesec, dvadesetsedmogodišnji mladoženja odletio je (“Takoreći ravno s pira”- sjeća se Štef), zajedno sa svojim jednako popularnim reprezentativnim klupskim suigračima, vjenčanim kumovima: Zlatkom Čajkovskim i Bobom Mihailovićem na Prvenstvo svijeta u Brazil. Olga je skakala u dalj za Crvenu Zvezdu i slovila je za najljepšu vrhunsku atletičarku. Njezin otac, general kraljevske vojske Radivoje Janković bio je vojni izaslanik u Parizu i Rimu, a ušao je u povijest otkad je 17. travnja 1941., s ministrom vanjskih poslova Aleksandrom Cincar-Markovićem pred Nijemcima potpisao bezuvjetu kapitualciju Kraljevine Jugoslavije. Olga je danas ozbiljno bolesna: nakon opakog infarkta, vidljivo hramlje, a na operaciju kuka je ne primaju, zato što je teški šećeraš.
Bobekovi su izveli na put dvije kćeri, Irenu i Stelu, obje su udate u SAD-u, i s muževima žive u Jacksonvilleu, u državi Floridi. Roditeljima su podarile četvero unučadi: Irena je u prvome braku rodila dva momka koji su ostali s ocem u Beogradu i tu studiraju; a Stela, čiji je suprug nekadašnji nogometaš OFK Beograda Ninoslav Zec (u čast slavnog tasta- neubičajeno za patrijarhalne Srbe- svome prezimenu pridodao je i ženino- Bobek!)- ima i dečka i curu koji su diplomirali u Americi.
Poslije punih deset godina Stjepan Bobek se lani, u drugoj polovini rujna, napokon odvažio da doputuje u Zagreb. Osim brojnih prijatelja i poklonika, u Zagrebu su ga čekala dva brata: stariji Vilko i mlađi Oto (nekad poznati prvoligaški igrač Lokomotive) s obiteljima. Bio je pozvan da na Maksimiru, kao VIP gost Croatije, koju je kraće vrijeme trenirao 1972. dok se zvala Dinamo, gleda njezinu nesretnu utakmicu pretkola europske Lige prvaka s engleskim Newcastleom.
Dugo se nećkao da se zaputi u Zagreb, izgovarajući se svojom i ženinom bolešću, i stalno je uljudno otklanjao brojne pozive. Najprije ga je pozivao izbornik hrvatske reprezentacije Ćiro Blažević, a drugi put osobno šef države Franjo Tuđman, njegov davni predsjednik u Partizanu. Uostalom da je bio sputan bolešću, Bobek ne bi prije toga, s proljeća, krenuo kao gost Fudbalskog saveza Jugoslavije u Prag, na kvalifikacijski dvoboj s Češkom, kad je s neuništivim kapetanom Crvene Zvezde Rajkom Mitićem obnovio zajednička pradavna sjećanja. U “Zlatni Prahi'' njih su dvojica, 9. svibnja 1946., u prvoj službenoj utakmici u dresu s novim “avnojskim'' grbom sa šest buktinja, sjajnom igrom pridonijeli senzacionalnoj pobjedi Plavih od 2:0 protiv ondašnje Čehoslovačke. I iduće, četrdeset sedme godine, ponovno su Mitić i Bobek branili u Pragu jugoslavenske boje, kad su domaćini slavili 3:1 i to Štefovom krivnjom. Kod rezultata 1:2 zapucao je jedanaesterac.
Nije, dakle, bolest priječila Štefa da pod stare dane iznova izjavi ljubav Zagrebu. Prije je to bila posljedica nedavnog krvavog rata. Zacijelo je u strahu trljao glavu. Hoće li mu stari Purgeri zamjeriti zato što je cijelo to vrijeme proboravio u Beogradu? Neće li mu netko u nastupu zadrtoga domoljublja skresati da je najljepše godine poklonio Partizanu? Neće li ga neki samozvani šerif izgaditi zato što je i on bio u visokoj delegaciji Partizana, koju je u slavu pedesete godišnjice, u studenome 1995., primio predsjednik Srbije Slobodan Milošević? Milijun upitnika za noćne more.
Ali sve se stubokom okrenulo i pokrenulo prigodom prvog povijesnog beogradskog dvoboja Croatije i Partizana, u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Stjepan Bobek je sjedio u počasnoj loži, između svojih dobrih znanaca: hrvatskog veleposlanika u SRJ dr. Zvonimira Markovića i Partizanova predsjednika Svetolika Konstantinovića. Predsjednik Croatije Zlatko Canjuga, istaknuti čovjek vladajuće stranke- Hrvatske demokratske zajednice i izbornik hrvatske reprezentacije Ćiro Blažević, pozvali su ga tada da svakako dođe na uzvrat. Bobek nije rekao ni “da”, ali ni “ne”. Jer on je čekao poziv Partizana. No, suprotno intimnome nadanju i želji, nije ga bilo na popisu putnika, među brojnim Partizanovim gostima, koji su odletjeli u Zagreb. Ta ga je nepažnja otrovno ujela za srce, i to je u nekoj izjavi, u afektu spočitnuo sportskom dirketoru kluba Nenadu Bjekoviću. Ovaj mu je arogantno i bez imalo poštovanja i takta odbrusio u tjedniku Argumentu: “A Bobeku je kao krivo što je Partizan eliminiran. Nije putovao u Zagreb jer bi mogao ostati, zadržala bi ga nostalgija.” Na to je Stjepan Bobek uzvratio Nenadu Bjekoviću u sljedećem broju. Kako se ne može i ne želi odreći Zagreba- grada u kome je rođen, jednako kao što nikad nije zatajio i svoje hrvatsko podrijetlo. Podsjetio je još čemerno, da su Partizanova vrata za nj zatvorena još 1969. jer se sadašnji čelnici plaše njegova imena “koje im odavno smeta” (Bobek smatra da se Žarko Žečević okrenuo protiv njega zato što se, kada se odlučivalo o mjestu glavnog tajnika, izjasnio za Velibora Vasovića). A Nenad Bjeković mu je pak zlopamtio kad ga je Bobek savjetovao da trenersku karijeru u Partizanu najprije počne kao pomoćnik Zlatku Čajkovskome i Tomislavu Iviću, s kojima se ozbiljno pregovaralo, i da tek poslije godinu-dvije krene sam. No, Bjekoviću se nije dugo čekalo i srdio se na svakoga tko je drukčije razmišljao. Zato je izazvani Bobek u Argumentu poručio, da će, u prkos Bjekoviću, iskoristiti pozive iz Zagreba i gledati utakmicu Croatije s Newcastleom. Na pokušaj beogradskog novinara da priču prevesla u političke vode, Bobek je kazao, kako o hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, koji je u njegovoj eri dvije godine bio predsjednik sportskog društva Partizan- ne želi loše govoriti. I još je priklopio, kako bi ga volio vidjeti u Zagrebu: “Nekad sam često odlazio kod Tuđmana u generalštab, pokatkada i dva puta tjedno, i pričali smo o nogometu. Ako se sretnemo, pričat ćemo ponovo o nogometu.”
Niste bili u Zagrebu od 1987. U međuvremenu je izbio, trajao i prošao rat koji ste Vi kao Hrvat doživjeli i preživjeli u Beogradu. Jeste li se stoga plašili ponovnog susreta sa Zagrepčanima? Jeste li strepili od njihovih pitanja? Jeste li osjećali, kao da ste bili između dvije vatre pa niste mogli ni naprijed, a ni natrag?
-”Kad se u Beogradu pročulo da ću ipak putovati u Zagreb, isto to su me najprije pitali brojni znanci, sportski prijatelji i novinari. Da sam se plašio- ne bih ni išao, čovječe. U sebi nisam pronašao nijedan razlog za bojazan. Bio sam bolestan i bez ikakvog utjecaja da nešto učinim za rat ili za mir. Žena i ja, s mojom mirovinom, teško zakrpimo kraj s krajem. Bez obzira na to što je ta mirovina za beogradske prilike visoka, ona ipak ni približno nije dovoljna i za skromnije preživljavanje dvoje bolesnika. Najviše trošimo za lijekove koji su jako skupi. Rasprodao sam zato gotovo sve vrednije umjetnine i sjajnu zbirku poštanskih maraka kako bismo nas dvoje mogli izdržati onu groznu inflaciju 1993. A devizna ušteđevina koju sam donio radeći kao trener u inozemstvu, propala mi je zato što sam bio bedast, naivan i neoprezan i uložio je u privatnu banku ozloglašenog Jezdimira Vasiljevića- gazda Jezde, koji je prevario i u crno zavio na desetke tisuća ljudi. Nisam se politički opredijelio ni za jednu partiju, budući da me politika ne zanima i oduvijek sam bježao od nje. I onda kad je hrvatsko-srpski sukob bio na vrhuncu- nisam tajio da sam u Beograd došao kao Zagrepčanin i Hrvat. Ovdje, uostalom, znaju tko sam i odakle sam. Usred rata, Studio B je poslije široke ankete među građanima Rajka Mitića i mene proglasio legendama Beograda.”
Jeste li tijekom tih najgorih dana doživljavali neugodnosti?
-”Pazite, ja sam u Beogradu i uopće u cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji bio iznimno popularan nogometaš. I danas me ljudi, čak i mlađi, od kojih to doista ne očekujem, prepoznaju i zaustavljaju. Početkom svibnja ove godine o meni je na video-kaseti snimljen jednosatni dokumentarni film koji je prikazan na televiziji. Osobno, dakle, mogu reći, da u ratnim danima nisam doživio ni najmanje neugodnosti. Kad sam se prije tri godine našao u životnoj opasnosti, budući da je operacija u Sremskoj Kamenici, s obzirom na moju dob, bila vrlo rizična, o meni su se osobno zdušno, rekao bih: bratski, brinuli negdašnji predsjednik nogometnog kluba Partizan i sadašnji premjer srpske vlade Mirko Marjanović i predsjednik skupštine kluba Ivan Ćurković. U novinama je tada izašao niz članaka i razgovora sa mnom, a svi su rednom bili dobronamjerni. Iz Partizana se, međutim, nisu sjetili- ne samo da me obiđu, nego nisu poslali ni kilu naranča, a ni brzojavku da mi bar iz pristojnosti požele brže ozdravljenje. Ni Nenad Bjeković, ni Žarko Zečević, a ni tajnik Stojanče Ristevski- koji mi okreću leđa i bježe od mene kao vrag od tamjana kad me vide na stadionu… Jedinu javnu neugodnost dočekao sam nedavno, kad me je Nenad Bjeković, kojemu sam u više navrata iznimno pomogao, napao u Argumentu niskim, prizemnim udarcima: “Što je Bobek učinio za pedest godina za Partizan?”- zamislite, pitao se javno Bjeković… Od starih sportaša iz Hrvatske, u Beogradu desetljećima žive osvajači srebrnih olimpijskih medalja: bacač kladiva Ivan Gubian i maratonac Franjo Mihalić, a do bolesti, dok mu u Munchenu nije bila amputirana noga, povremeno je dolazio Zlatko Čajkovski. Zatim su tu: sjajni srednjeprugaš Andrija Ottenheimer; vratar Crvene Zvezde Srđan Mrkušić; jedan od utemeljitelja Partizana Božo Švarc, priznati sportski stručnjaci Dane Korica, Dušan Osmanagić i Vlaho Orlić i još neki, ali nitko mi se od njih nikad nije potužio da je bio zlostavljan zato što je Hrvat. No, kažem, to su sami poznati ljudi…”
Spomenuli ste, da Vam je u Jezdinoj banci naivno propala velika ušteđevina…
-”To je bilo najgore što mi se moglo dogoditi. Naime, dva dana prije nego što će banka propasti, a ja o tome, dakako, pojma nisam imao, pošao sam podignuti kamatu. Službenica na blagajni, koja je, očito, bila upućena što se kuha, i koja je znala tko sam, stavila mi je svu ušteđevinu od nekih sto tisuća u knjižicu, zajedno s kamatom. Vjerujući da mi je isplatila samo kamatu, ja sam knjižicu, ne brojeći novac, stavio u džep. Tek sam ga navečer kod kuće prebrojao i pomislio da se sirota žena teško zabunila kad mi je vratila ulog do posljednjega marijaša. Uvjeren da je pogriješila na svoju štetu, požurio sam ujutro u banku i potražio je. Rekli su mi, da ona radi poslije podne. Zato sam glavnicu vratio nekome šefu, a on je tih stotinjak tisuća dolara bez riječi primio. I kad sam sutradan iz novina shvatio da je gazda Jezda odmaglio u inozemstvo, da su mu banku zatvorili, i da mi je ona službenica željela pomoći da spasim svoj novac, a ja ispao glup- bilo je prekasno bilo što učiniti. Dugo mi je trebalo dok se nisam oporavio od tog udarca.”
Vratimo se vašim počecima, bolje reći prijelazu u Partizan za koji je cijeli Zagreb bio uvjeren da je prisilan, zato što ste u doba NDH radili u policiji…
-”Naslušao sam se priča o tome, a ja ću Vam podastrti istinitu verziju. Dakle, igrao sam u Derbyju sve do početka 1942. kad mi je stigao poziv za službu u domobranstvu. Kako bi sačuvali svoje nogometaše od odlaska u vojarne izvan Zagreba pa i na frontu, utjecajni klupski čelnici prijavljivali su ih u neke poluvojne postrojbe, uglavnom fiktivne. Primjerice: Zlatka Čika Čajkovskog, koji je igrao u HAŠK-u, poslali su u Časni radni zadrug. Ali mali Derby nije imao utjecajne ljude. I kad sam se već isprepadao da ću pod pušku i uniformu, potražio me predsjednik Ličanina Majcenić koji je bio u ustaškome pokretu. Hoću li, pita me, u njegov klub? Pristanem li, za uzvrat neću morati u domobranstvo, nego ću se svakih petnaest dana javljati u Selsku cestu po propusnicu. Kako da ne prijeđem, ta je ponuda vrijedila više od suhog zlata! I tako me zaposle u kaznionici na Savskoj cesti kod nadvožnjaka. Za radnog vremena nosio sam domobransku uniformu, ali sam mogao na treninge, a i noćio sam kod kuće. Radio sam u daktiloskopiji, kao beznačajni službeničić, potrčko…”
Što ste konkretno radili?
-”Uhićenima sam uzimao otiske prstiju i nosio ih u kartoteku. To je bilo sve. Dakle, nikakav agent ili žbir, kako su me kasnije opasno tračali… Od uznika meni znanih sa sportskih terena, bio je krojač Marijan Matančić koji je sudio nižerazredne utakmice, potom poznati nogometaš Florijan Conjo Matekalo- obojica okrivljeni kao simpatizeri “crvenih”, te HAŠK-ov atletičar Rubin- zato što je Židov. Matančić je radio u zatvorskoj krojačnici, a Conjo je pospremao prostorije pa sam ih svakodnevno viđao. Donosio sam im kriomice hranu, kavu, cigarete i pisma. Matančić mi je skrojio “pumpn” hlače kako bih u njima lakše unosio pisma i darove za uznike. Ali nadošla je 1944. kad se u zraku osjeća kraj NDH. I tada mi prilazi predsjednik Majcenić i kaže, kako ću morati odjenuti ustašku uniformu želim li dalje ostati u Ličaninu.” -”A što ako ne?”- pitam ga prestravljeno. -”U tome ćeš slučaju u vojarnu, pa možda i izvan Zagreba. Takva su vremena, dragi Štef!”- veli mi Majcenić i nastavlja: -”Naši iz momčadi, vratar Kapec i lijevo krilo Makovička već su pristali…”
Ostavio mi je da razmislim dan-dva. I dok sam se pekao na tihoj vatrici, eto k meni Martona Bukovyja, legendarnog trenera Građanskog. Kao da ga je Bog poslao. -”Ti si mali dobra igrač.” Govori mi Marczi-bacsi na svome hrvatsko-mađarskome jeziku: -”I kad ti tako dobra igrač, zašto ne došla k nama u Građanski? Ja tebe odmah stavila u prva momčad…” “Kad je to izgovorio, postao sam najsretniji mladić na svijetu. Zovu me u Građanski, a, k tome, neću u vojake. Dvostruka premija! Predsjednik Građanskoga, veletrgovac Prevendar, ustaša na glasu- a za koga se kasnije ispostavilo da je uvelike pomagao partizanima- uradi da ostanem u domobranstvu, ali- u Zagrebu. Gotovo svi smo bili uniformirani: Firm i pokojni: Jazbinšek, Cimermančić, Pleše… Odmah sam upao u prvu momčad Građanskoga, odigrao sam ona dva nezaboravna susreta s mađarskim prvakom Nagyvaradom. U Zagrebu smo ih po zimi i nevremenu dobili 2:1, a ja sam bio strijelac. Tu je utakmicu gledao i poglavnik Ante Pavelić. I potom u Budimpešti kad smo ih pregazili 4:0, pred punim gledalištem, iako je grad, samo nekoliko sati prije toga, bio bombardiran. Beli lešnik je zabio tri pogotka… Zavoljeli su me i krasno prihvatili stariji dečki, poput Dubca, Lešnika, Lechnera i Antolkovića… Potom sam i prvi i jedini put postao hrvatski reprezentativac, u mladoj momčadi protiv Italije u Padovi, s Kokezom, Šuprinom, braćom Zlatkom i Željkom Čajkovskim…”
Čuo sam Vas, kako na sva usta hvalite tu fantastičnu momčad Građanskoga…
-”Vidio sam mnoštvo velikih klubova i velikih igrača diljem svijeta, ali tvrdim kako je najbolje, najuzvišenije i najljepše što sam doživio u nogometnoj igri, bio Građanski iz 1943: Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermaničić, Wolfl, Lešnik, Antolković, Kokotović. Dok sam ih gledao¸, maštao sam kako bih bio sretan i počašćen čak i kad bih svakome od njih makar mogao očistiti i kopačke… Iz mojega naraštaja u tu idealnu jedanaestoricu mogao bi upasti jedino Čik Čajkovski.”
Kako ste dočekali ulazak partizana u Zagreb?
-”Samo pet dana poslije sloma NDH, Marijan Matančić, koji je poslije povratka iz partizana, postao kapetan Jugoslavenske armije, mobilizira većinu zagrebačkih nogometaša i osniva niz vojnih momčadi. Kažem, većinu, jer neke ni on nije mogao spasiti od logora, poput: Vladimira- Zipe Zajca, rasnog vratara Zvonka Monsidera, Bende Hugla i Danka Premrla; a neki su, bome, i streljani zato što su bili u Ustašama, kao: Makovička, Kapec, Pavetić… Mene su odredili u momčad Komande narodne obrane- KNOJ, s: Mehom Brozovićem, Rupecom, Vinkom Golobom, Bracom Reissom, Vladom Šimunićem, Dudlom Reberskim, Crnčecom… Bili smo jako dobri, često smo igrali, i siguran sam da nijednom nismo uzgubili. Onda sam u ljeto 1945. pošao u Beograd, na turnir za prvenstvo Jugoslavije, gdje su uz reprezentacije šest republika još sudjelovali sastavi Vojvodine i Jugoslavenske armije. Spavali smo na slamnjačama, u velikoj dvorani Doma garde u Topčideru, tamo gdje su iduće godine sudili četničkome vođi Draži Mihajloviću… Igrajući za Jugoslavensku armiju postao sam najbolji strijelac s osam pogotka. Utakmicu koju je Hrvatska dobila protiv Vojvodine promatrao je i maršal Tito. Tada sam ga prvi put vidio uživo.”
I kako ste potom došli u Beograd?
-”Nakon turnira krenuli su s pritiscima na mene da dođem u novi vojni klub koji osnivaju generali: Crnogorac Svetozar Vukmanović-Tempo i Zagrepčanin Otmar Kreačić zvani Kultura. Zvat će se Partizan i bit će stacioniran u Beogradu. S početka mi se nije dalo micati iz Zagreba, pogotovu što mi se Beograd nije dopao, ali sam na kraju ipak popustio. Jer nije bilo teško izabrati između prijetnje da dvije godine dirinčiš u vojsci negdje vragu iza leđa, ili igrajući nogomet u Beogradu. Osim Marijana Matančića, najpopularniji u nagovaranju da dođem u Partizan i preselim se u Beograd, bio je još jedan Hrvat, Varaždinac major Vlado Mađarić. Bilo mi je lakše što je sa mnom, u paketu, u novu momčad došlo više dečki iz Zagreba: vratari, dvojica Franja- Glaser i Šoštarić, potom Čik Čajkovski, kojega su doveli iz Konjičke brigade, Brozović, Švaljek i Matekalo, kao i Rupnik iz Osijeka. Eto tako je počelo…”
Ali živjeli ste u Centralnome domu Jugoslavenske armije kao u hotelu…
-”To stoji. Imali smo osiguranu dobru i obilnu hranu u restoranu domu, odlazili smo na duge zimske i ljetne pripreme u Sloveniju i u Opatiju… Ali smo, također, noću po Beogradu morali i lijepiti plakate koji su najavljivali naše utakmice. Mi prefriganiji birali smo kraće i manje prometne ulice, da nas narod ne vidi, a onima naivnijima smo uvaljivali najdulje ulice, recimo Kneza Miloša, 7. Jula ili Bulevar revolucije.”
Ipak je i lijepiti plakate bilo neusporedivo bolje nego služiti vojsku u kasarni, ustajati u cik zore, biti na “drilu” i hraniti se iz kazana…
-”I to je istina. Mi smo dugo bili povlašteniji od nogometaša iz ostalih klubova. Ja sam iskoristio svoj autoritet, pa sam uredio da u Dom Armije provedu svoj vojni rok i neki moji dobri prijatelji. Zrihtao sam da moj pjevački ljubimac Ivo Robić, kada je morao poći u vojsku, dođe u Beograd, i pod izlikom da je krhkoga zdravlja, smjestio sam ga da danju dežura na porti Doma Armije, dok je navečer pjevao u restoranu. Zauvijek mi je ostao zahvalan zbog te usluge.”
Kao javna tajna se pričalo, da je s osnutkom Partizana, na mala vrata, u jugoslavenski nogomet ušao profesionalizam.
-”Koješta! Trinaest godina sam za Partizan igrao praktički- badava. Mi smo na papiru bili vojni službenici i primali smo plaću ravnu oficirskoj… Ali nismo imali nikakvih premija u novcu. Znate li što smo dobili kad smo 1947. osvojili prvi naslov prvaka Jugoslavije i potom prvi Kup maršala Tita? Nasmijat ćete se. Za prvenstvo- knjigu sovjetskog pisca Nikolaja Ostrovskog “Kako se kalio čelik”, a za kup - “Kapital” Karla Marxa.”
Jeste li pročitali “Kapital”?
-”Možete si misliti…”
Neće, valjda, biti da niste nešto dobivali ispod stola. Jer zna se, Partizan su vodili moćnici: generali, policajci, kosovci…
-”E to je bila tragedija što ga nisu vodili sportaši, nego ljudi od kojih su se neki putem nogometa, mućkanjem i mešetarenjem, uzdizali na društvenoj ljestvici. Naslušali smo se političkih predavanja, njih je bilo u izobilju. U trinaest godina, kao igrač dobio sam neku siću ispod stola, ali to je bilo nalik napojnici. Nikada nisam ucjenjivao, a danas žalim što nisam. Kad je major Pavle Vujović bio naš tehnički rukovodilac, priđe mi i očajan kaže: “Branko Zebec traži silne novce, a ako mu ih ne damo prijeti da će se vratiti u Zagreb.” -Na to mu reknem: “Dajte mu koliko god pita!” -A Pavle će: “Ali što ćemo s tobom? Onda i tebi moramo dati. No za obojicu nemamo!” -Odgovorim mu i sam opijen svojom velikodušnošću: “Za mene nije važno. Dat ćete kad budete imali!” -I, naravno, ostanem bez prebijena groša. Budala! Obećavali su mi brda i doline, kao: kupit će mi Partizan kuću, pa će mi kupiti stan… Znate li što je od toga bilo? Drek! Nula! Veliko ništa! Kad sam se oženio, dobio sam stan na korištenje od jednog navijača, s tim što sam klubu vratio momačku garsonijeru. Kasnije sam morao iseliti iz toga stana, a ovaj svoj današnji u Ulici 27. Marta, kupio sam vlastitim novcem koji sam zaradio kao trener u inozemstvu.”
Ostalo je pregršt anegdota o političkim predavanjima koja ste morali slušati makar Vas nisu zanimala…
-”Vjerojatno ciljate na onu o Vladi Švaljeku, Zagorcu, s kojim je uvijek bilo cirkusa. Na redovnom “političkom času'' general Đuro Lončarević nam nadugo i naširoko priča o tome kako u bivšoj Jugoslaviji nije bilo slobode, dok smo mi danas, pod mudrim rukovodstvom Tita i partije, sretni jer uživamo njezine plodove. Da ustvrdi jesmo li shvatili njegove riječi, general nas počme propitkivati. I podigne Švaljeka: Reci nam, Švaljek, smiješ li ti danas doći nasred Trga Republike u Zagrebu i uzviknuti: -”Živjela Hrvatska?” -”Smijem, druže generale!” -drekne Švaljek. -”A jesi li mogao za vrijeme bivše Jugoslavije, također u Zagrebu, na Jelačićevu placu uzviknuti: -Živjela Hrvatska?” -pita ga dalje general Lončarević. -”Nisam druže generale!” -još glasnije će Švaljek. General je bio jako zadovoljan: -”Vidim, Švaljek, da si shvatio. I zato nam ti reci: zašto prije rata u Zagrebu nisi mogao viknuti: Živjela Hrvatska!” -A Švaljek grune ko iz topa: “Zato što sam živio u Krapini, druže generale!”
Mislio sam Vas podsjetiti na slučaj vašeg trenera Spitza i Đure Lončarevića…
-”A-ha, je li to? Dakle, na sastanku uoči neke važne utakmice, dođe k nama naš bolesni navijač Đuro Lončarević i “uzme banku”. Zanio se toliko da je nas nogometaše čak počeo savjetovati kako ćemo igrati: te ti Čajkovski tako, te ti Atanacakoviću ovako, te ti Bobek onako. Naš trener Mađar Iles Spitz ne kaže ni riječi, nego napol sklopljenih očiju kunja i strpljivo sluša. Tek kad je Lončarević završio svoju tiradu, oglasio se Spitz: “Pošto drug general vama tako lepo objasnilo fudbalska taktika, ja sada vama održala jedan politički predavanje!” -mirno je progunđao. Postiđenome generalu više nije padalo na pamet da se miješa u trenerov posao.”
I kad ste spomenuli Ilesa Spitza…
-”Dvojica trenera od kojih sam najviše naučio su bili Mađari: Marton Bukovy u Građanskome i Iles Spitz u Partizanu. Spitz je u Partizan došao iz Skoplja 1947. na zauzimanje vrsnoga nogometaša, pokojnog Kirila- Džine Simonovskoga. Spitz je istesao moju igru do savršenstva. Odučio me nekorisnoga driblanja, vidio je da moje lopte “imaju oči” i naviknuo me da dugim udarcima poslužim najbolje otkrivenoga suigrača. Nije skrivao da me iznimno poštuje, govorio je kako su moji potezi nepredvidljivi: “Gledala ispod oka!”- učio me Spitz: -”Nemoj dizala glava kad dodala lopta, jer onda telefonirala na svoja protovnik. Gledala na jedna, a lopta prebacila na druga strana!” Igračima je savjetovao: “Kad ne znala šta uradila sa lopta, onda dala na Bobek. A Bobek znala!”
Spitz je, poput Molierea, koji je umro u teatru, izdahnuo na svome radnom mjestu, na igralištu…
-”Iles Spitz, nenatkriljivi strateg, izdahnuo je od srčanog udara na klupi, na stadionu u Skoplju, dok je vodio Vardar. Sudbina je udesila da nekoliko godina poslije Spitzove smrti, onaj isti dobričina Džina Simonovski, koji ga je iz Skoplja doveo u Partizan- pošalje mene 1975. iz Beograda u Skoplje. Zamolio me, da pomognem njegovim Makedoncima koji dugo tavore kao drugoligaši i pokušam ih vratiti u Prvu ligu. Uspio sam, i tako s Vardarom postigao jedan od svoja tri najveća trenerska uspjeha, uz Partizan i Panathinaikos. A umalo sam i ja skončao kao Spitz. Na istome stadionu i na istoj klupi- za dlaku sam izbjegao smrt od srčanog udara.”
Koliko god vam je majka priroda preobilno darovala raskošnu loptačku nadarenost, ona se s vama jednako surovo narugala kad vas je tjerala da se stalno hrvate s bolestima koje su vas zaustavljale u vašim doista vrtoglavim usponima…
-”Tek sam bio proslavio dvadesettreći rođendan, kada sam u proljeće 1947., s reprezentacijom Jugoslavije pošao u Bukurešt na utakmicu s Rumunjskom za Balkanski kup. Na treningu, dan ranije, osjetio sam grozan ubod kao nožem između prepona i želuca, tako da nisam mogao hodati. Bilo mi je jasno kako nema teorije da sutra zaigram. Ali na nagovaranje ljudi iz vodstva puta, a tu je bio i glasoviti medicinski ekspert dr.Mihailo Andrejević, morao sam istrčati. Premda sam im se u suzama tužio kako me svaki korak pakleno boli, oni su me sokolili da stegnem zube i izdržim- u interesu zemlje. I nije mi bilo druge nego popustiti. Što je najčudnije, bio sam najbolji pa smo, zahvaljujući mojim dvama pogocima, pobijedili 3:1 stalno nadmoćnije Rumunje. Po povratku u Beograd, liječnici su mi otkrili golemi žučni kamenac. Od tada, pa do kraja karijere, svekolike su se bolesti lijepile na me. Sada pod stare dane često razmišljam pitajući se: što bi bilo da je bilo? Da su me bolesti mimoišle, sigurno je da bih pružio bar trideset posto više od onoga što sam dao nogometu.”
Vaša zgoda o igranju u reprezentaciji, tjera me da vas pitam za još jednu neugodnost- ali druge naravi. Čini mi se da ste se neslavno oprostili od nje, je li tako?
-”Upravo se tako dogodilo. Od reprezentacije Jugoslavije, u kojoj sam sa 36 postignutih pogodaka i dan danas prvi strijelac, oprostio sam se kao posljednji dripac i bijednik. To se trebalo dogoditi na prijateljskoj utakmici s Mađarima u Beogradu, u jesen 1956., ali sam cijelo vrijeme prosjedio na klupi za rezerve, ponižen i uvrijeđen do srži. Da sam bar istrčao i odigrao, kako to nalažu pristojan odgoj i uljudni maniri u civiliziranome nogometnom svijetu, prvih četvrt sata i onda gospodski izašao s terena.”
A od Partizana ste se, koliko me pamćenje služi, svečano oprostili, ali potom ste se predomislili i ponovno nastavili igrati…
-”Kad su Branka Zebeca- pošto je, izazvan neshvatljivom ljubomorom, fizički napao golmana Slavka Stojanovića- 1959. isključili iz Partizana, a on odmah prešao u Crvenu Zvezdu, u našem klubu su postali svjesni koliko su oslabljeni poslije njegova odlaska u susjedstvo. Kako bi popunili prazninu, sjetili su se mene. Tada sam u trideset šestoj godini bio trener omladinskog sastava. Na nagovor tehničkog referenta Artura Takača ponovno sam počeo igrati. Ali vrlo kratko. Drugi put sam se oprostio od Partizanova dresa bez pompe, cvijeća i patetičnih govora.”
Možete li se sjetiti svoje posljednje utakmice koju ste odigrali?
-”Sa zadovoljstvom. Reprezentacija svijeta sastavljena od veterana, odigrala je 1972. U Zurichu humanitarnu utakmicu. Znate li kako je izgledala navala? Garrincha, Sivori, Kopa, Bobek i Vukas! Iako svi zašli u godine, -ja sam recimo imao 49- zadivili smo gledatelje. Ispratili su nas silnim pljeskom, jačim nego kad smo istrčali na teren.”
Bili ste i u životnim opasnostima…
-”Otkako je 1949. U srušenome zrakoplovu poginula cijela ekipa talijanskog prvaka Torina, gotovo svi nogometaši počeli su stravično zazirati od letenja. A ja sam, izgleda, bio najveći zec. Onda su letjeli klipni zrakoplovi i svako propadanje, takozvana turbulencija, tjerala mi je srce u pete. Čajkovski i ja smo uvijek tražili prva sjedišta do pilotske kabine i cijeli bismo let proveli u ležećem položaju, kao da bi nam to nešto pomoglo u slučaju pada… Najviše sam se prepao kad smo u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1949. letjeli u Tel Aviv, na utakmicu s Izraelom. Snažna munja pogodila je naš zrakoplov i jako mu je oštetila trup i jedan od motora. Zahvaljujući prisbenome pilotu, jedva smo se uspjeli nekako spustiti u zračnu luku Lod. Tada sam se, čim smo se iskrcali, bacio na koljena i poljubio zemlju.”
Je li to bio vaš najveći strah?
-”Možda. A možda sam se najviše prepao s početka pedesetih, ali ne zbog sebe. Partizan je doletio u La Paz, glavni grad Bolivije, koji je na više od 4000 metara nadmorske visine pa se zbog manjka kisika teško diše. Ušli smo u hotelske sobe, a moj cimer i kum Boba Mihailović, tek što se počeo češljati, bolno je prostenjao i srušio se kraj mene. Umalo da nije umro… Srećom da je s nama putovao i liječnik, kojega sam prestravljeno dozvao. Spasio ga je doslovce u posljednjem trenutku.”
Kako to da vam se nije zamutilo od silnih dolara koje su vam, u vrijeme vaših najzvjezdanijih dana, menadžeri bacali pod noge, da pređete u neki inozemni klub?
-”Od 1948. otkako su raskinuli Tito i Staljin, počeli smo putovati po Zapadnoj Europi, Južnoj Americi, Africi… Istina, imali smo po dva dolara dnevnice, ali smo se ispomagali švercajući s robom koja je u nas bila tražena i zato skupa. Igrali smo prekrasno za oko, tako da su vodeći klubovi, Dinamo, Hajduk, Partizan i Crvena Zvezda, s lakoćom nabijali sa po više golova razlike najbolje francuske, njemačke, austrijske, švedske i talijanske klubove. A novac su nam doista bacali pod noge, ali mi smo to s prezirom odbijali. Što iz straha da nam se, ako emigriramo, ne osvete najbližima, a što i zbog stalnog pranja mozgova… Postati profesionalac, bilo je gore nego biti kurva, lopov, izdajnik domovine, homoseksualac i krivotvoritelj novca… Pošto smo u trećoj izlučnoj utakmici za odlazak na Prvenstvo svijeta, na neutralnom terenu u Firenci, u prosincu 1949. izbacili Francuze- Jugoslavija je, pod imenom reprezentacije Beograda, proslijedila u Rim i odigrala prijateljski susret s Lazijem. K meni u hotelsku sobu upadnu tri zgodna tipa s konkretnom ponudom. Kažu, imaju za me klub u Rimu za 50.000 dolara. U ono doba to je bila svota od koje se vrtjelo u glavi. Zavrtilo se i meni, ali ja u strahu mislim: “Ostanem li, nikada se više neću moći vratiti, vidjeti majku, oca, braću…” Stoga im odgovorim, kako i ja razmišljam o bijegu među profesionalce, ali prethodno moram nešto obiteljski srediti kod kuće pa ću im se tek potom javiti. Naravno, da se nisam javio. A da sam ostao, osigurao bih se za cijeli život i kad bih se jednom vratio, dočekali bi me bleh-glazbom. Bedak, eto to sam bio. Kao, uostalom, i svi ostali iz reprezentacije. Nijedan se nije usudio ostati, ni Čik Čajkovski, ni Rajko Mitić, ni Bajdo Vukas- unatoč masnim ponudama.”
Ipak bilo je i takvih koji su se usudili i emigrirali su na Zapad…
-”Od boljih igrača prvi je ostao Aleksandar Aranđelović iz Crvene Zvezde, zvan Aca Autobus. A za njime i vratar Dinama Zvonko Monsider. Monsider je neko vrijeme, netom nakon završetka rata, odležao u logoru, jer je tek 1945. pristupio ustaškome pokretu, a prije toga ratovao je u zrakoplovnim postrojbama NDH. Spasio je glavu zato što je Dinamu trebao kvalitetan vratar, pa su ga izvukli iz Gradiške.”
Neki su mogli ostati kraći za glavu i poslije rata, poput vašeg suigrača- vratara Frane Šoštarića…
-”Dobro ste me sjetili Franceka Šoštarića. Najprije moram reći kako je Šole jedan od najpoštenijih i najhumanijih ljudi koje sam upoznao. Bio je fantastičan vratar, a umro je u Beogradu surovo sam kao pas, napušten od žene, kćeri, kluba i najbližih prijatelja. Negdje prije smrti, potužio se nekom novinaru kako poput sablasti tumara između četiri zida, a najčešće plaća samo telefonsku pretplatu bez ijednoga utrošenog impulsa jer nema koga pozvati, a i njega mjesecima nitko ne zove. Ženin je odlazak Šoštarić bolno prihvatio pa se jadan i ožalošćen propio.”
A bio je anatemiziran poslije Partizanove turneje po Sovjetskom Savezu…
-”Vjerujte, bila je neizreciva sreća što je preživio i izvukao se od logora. A evo zašto: u ljeto 1946. igrali smo dvaput u Moskvi, te u Lenjingradu i Tbilisiju. Domaćini su nas, kao medvjede na lancu, vodali s prijema na prijem, kad se potezala votka za votkom. Njihovi su nogometaši bili naviknuli na oštri alkohol, a mi, prema njima bebice, dotle nismo smjeli okusiti čak ni pivo, nego smo pili jedino čaj i sokove. A oni nama: davaj, davaj- svaki put se na iskap moralo nazdravljati Staljinu, Titu, Crvenoj armiji, partizanima, nerazrušimoj družbi narodov… Mi smo zabušavali koliko god smo mogli, ali Franji Šoštariću nije bilo mrsko tu i tamo pocugati, pa se oštro napio. Legli smo kasno, a samo nekoliko sati zatim, čekao nas je dugi let za Tbilisi. Ali Šole spava ko top i ne može se probuditi. Ruski oficiri iz pratnje ga drmusaju ne bi li se dignuo iz postelje, a on još neistrežnjen, počme gromko psovati mater Staljinu da se nadaleko orilo… Jednog od Rusa su jedva zaustavili da ga ne ustrijeli. Tek, nekako smo umirili Šoleta i odveli ga na put. Ali naše rukovodstvo, utučeno, iznervirano i isprepadano zbog incidenta, više ga nije željelo postavljati da brani. Skinuo se trener Franjo Glaser, zbog više sile stao je na vrata. Kad smo se vratili u Beograd, unatoč opake nakane najtvrdokornijih partijskih vjernika iz vodstva, koji su kanili Šoštarića smjesta strpati u tamnicu i osuditi ga na dugu robiju zbog uvrede nedodirljivog Staljina- do ostvarenja te prijetnje nije došlo zahvaljujući zauzimanju generala Otmara Kreačića Kulture. Šoštarića su udaljili iz kluba i poslali ga u Rijeku, da brani za Kvarner, kako bi se zataškao strašni skandal. No poslije godinu dana, vratili su ga u Partizan. Kad je došlo do raskola s Moskvom, a Staljin nam, preko noći, od ljubljenoga učitelja postao najmrskiji neprijatelj, Šole se počeo razmetati političkom vidovitosti. Hvalio se, kako je on bio preteča u ruženju i psovanju izroda Staljina.”
Ta politička zgoda sa Šoštarićem, navodi ovaj naš razgovor na političke dvoboje Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza na Olimpijskim igrama u Finskoj 1952…
-”Ždrijeb je udesio, da se sa Sovjetima sastanemo u Tampereu, već u drugome kolu olimpijskoga nogometnoga turnira. Kako su se tada Staljin i Tito gledali preko puščane mušice, ta je utakmica bila dočekana kao politički obračun dviju zakrvljenih komunističkih država. Unatoč vodstvu od 5:1, u posljednjih četvrt sata primili smo četiri pogotka pa je nakon 5:5 i produžetaka- morao biti odigran novi susret. Ni sam ne znam kako smo se poslije strašnoga šoka uspjeli vratiti među žive, ali, eto, tukli smo ih, hvala Bogu, 3:1, iako prethodne noći nitko od nas nije oka sklopio. Maršal Tito nam je poslao brzojavku podrške, koju su nam pročitali prije nego što smo izišli na igralište. Ja sam postigao pogodak iz jedanaesterca za 2:1, a ruski vratar Ivanov gnjevno je zgužvao i tresnuo kapu o zemlju, zato što je već dotakao loptu prstima. U nas je nastalo ludilo. Narod je pjevao: “Druže Tito, tvoju minu, poturili smo Staljinu!”
A Branko Ćopić je u nadahnuću ispjevao odu koja je, sjećam se, počinjala ovako: “Oj radio Radivoje, dobro moje…” Radijski prijenos Radivoja Markovića i Hrvoja Macanovića bio je njihova kruna karijere. Cijela se Jugoslavija bila pretvorila u veliko uho! Pjesnik Čedomir Minderović napisao je pismo “Borbi” i predložio da svi vi koji ste pobijedili Sovjetski Savez, budete odlikovani visokim državnim odličjem…
-”Nisu nas odlikovali. Ali zato je maršal Tito, bio osobno naložio da se svakog od nas nagradi s po 500 dolara. No, nisu nam dali sve dolare odjednom, kako smo očekivali. Najprije smo dobili po 200 dolara, potom kad smo se vratili u Jugoslaviju još po sto, ali u dinarima i još po nepovoljnome bankovnom kursu. Dolar je u švercu onda bar dvostruko više vrijedio. Preostalih 200 dinara nikada nismo vidjeli. Nama iz Partizana i Crvene Zvezde su dopustili, da u povlaštenom diplomatskom magazinu uzmemo što nas je volja, u vrijednosti od po 25.000 dinara: prekrasnih engleskih štofova, radioaparata, fotokamera, posteljine, satova, kristala i još mnoštvo vrijednih stvari. I eto, to je bilo najviše što sam zaradio kao nogometaš.”
Ali vi ste još igrali kad su u nogometu počeli kapati lijepi novci. General Đuro Kladarin je iz zagrebačkog Borca- kluba koji je djelovao pod patronatom milicije- u Partizan odveo 1951. mlađanoga Branka Zebeca za milijun dinara, što je onda bila strahovita svota. Onda je visoka plaća iznosila između pet do sedam tisuća, a moglo se dobro ručati za pet banki. I kako ste onda vi, pa zatim Zlatko Čajkovski i još neki vrhunski igrači, mogli ostati kratkih rukava?
-”Novac se lijepio za druge, a Čik i ja, kao hlebinski naivci- sve dok se nismo bili oženili, vjerovali smo, kako naš boravak u Beogradu nije dovijeka. Očekivali smo poziv iz Zagreba. I da je bilo tko iz Dinama tada s nama ozbiljnije razgovarao, obojica bismo se vratili prvim vlakom, i ne pitajući za lovu. Ali časnu riječ vam dajem, nas dvojicu nikad nisu zvali u Dinamo! Da su nas pozvali, a mi otišli, u Partizanu nam zbog toga ne bi smjeli ni mrvu prigovoriti, jer bismo se vratili roditeljskim kućama.”
Ali Zagrepčani su se dugo mrgodili na vas dvojicu, zato što ste 1945. otišli u Partizan i nikada se niste vratili, nego ste se za svagda udomili u Beogradu…
-”Bezbroj puta sam o tome razgovarao s Čikom. Uvjeren sam, kako nam se ondašnji čelnici Dinama nisu usuđivali pristupiti, zato što su za Partizan navijali i u njegovoj upravi bili brojni narodni heroji i generali: Otmar Kreačić, Vukmanović Tempo, Peko Dapčević- da spomenem samo najzvučnija imena. A oni su doista bili opsjednuti Partizanom. Obožavali su nas. Možda su i negdje zaprijetili ljudima iz Dinama neka nam ne prilaze, da nitko ne smije dirati Čajkovskog i Bobeka… A Čika i mene dugo je morila nostalgija za Zagrebom, bila nam je dovoljna samo lijepa riječ i mi bismo se očas spakirali. U nama je tinjao kompleks kako nismo zanimljivi Dinamu. Nitko nas iz njegove uprave, čak ni onako uzgred, nije pitao bismo li prešli k njima… Da su nas pozvali čak i potkraj karijere, uvjeren sam da bi zagrebačka djeca od nas mogla puno naučiti. Meni je zato bila satisfakcija, što sam najbolje utakmice u Partizanovoj majici, odigrao upravo u Zagrebu. A još bolje u Splitu protiv Hajduka.”
A prilika za pregovore je bilo…
-”Pogotovo nakon što sam u ljeto 1948. u Zagrebu pojačao gradsku momčad koja je na igralištu u Kranjčevićevoj ulici isprašila Prag, praktično čehoslovačku reprezentaciju, 6:3. Bio sam tako dobar, da su mi gledatelji klicali i dugo mi pljeskali… Ili, kad sam jedini put zaigrao za Dinamo: pojačao sam ga dok je sparirao reprezentaciji Austrije na stadionu u Prateru, ožujka 1949. Potukli smo ih 5:2, a ja, makar nisam bio strijelac, pružio sam fenomenalnu partiju, jer sam namjestio sve pogotke. Kad smo se vraćali spavaćim kolima iz Beča, čak me ni tada, dok smo nazdravljali nakon velikog uspjeha- nitko nije pokušao nagovoriti… A bio sam zreo, kuhan i pečen da se vratim, pogotovo što sam još bio momak.”
Možda su se prepali da ćete im nabiti paprenu cijenu?
-”Ma haj’te, molim vas! Došao bih bez žute banke, kako vele u Beogradu, jer se onda, ni u četiri oka, nije smio nuditi novac za prijelaz. Momački stančić im ne bi bio problem, iako čak ni to ne bih uvjetovao, budući da bih za početak stanovao kod roditelja u Trnju. A iz Dinama su se jednako traljavo ponijeli i prema Zlatku Čajkovskom. Pojačao ih je na turneji po Južnoj Americi, početkom 1952., više je od mjesec dana povazdan boravio s njima- ali od dogovora s mlakonjama iz Dinama- ništa. Ipak, u Zagrebu su mi zamjerali zato što sam igrački vijek proveo u Beogradu, a među takvima je bilo i niz novinara. Zaboljelo me, kad su poslije osamostaljenja Hrvatske, sastavljali idealnu momčad nogometaša- podrijetlom Hrvata, ali mene mnogi nisu spomenuli. Namjerno. Ali Čika, koji je prešao u Partizan kad i ja, i koji se također nije vratio u Zagreb- uvijek su se uredno sjetili.”
Neki i ne znaju kako je vaš prvi trenerski ligaški angažman u ondašnjoj Jugoslaviji umalo trebao početi u Zagrebu…
-”Kad sam se 1960. vratio iz Poljske, gdje sam vježbao varšavsku Legiju pošao sam na tromjesečno usavršavanje u Budimpeštu, naravno kod Martona Bukovyja. A Bukovy je u to vrijeme uspješno privodio kraju pregovore da preuzme Partizan. I tada me je, vjerovali vi ili ne, kao autoritavni posrednik, lako privolio da postanem trener drugoligaškog NK Zagreba- nitko drugi nego general Đuro Kladarin, zvani Noga, narodni heroj, moćni direktor Vjesnikove kuće, žestoki Partizanovac koji je odveo Zebeca iz Zagreba. Složio sam se, uto prije jer je Zagreb bio novčano osiguran klub i s ambicijom da se vrati u prvu ligu. Spakirao sam se i čekao kola da me povezu u Zagreb. Varaždinac Artur Takač, tada tehniko Partizana, već je bio potpisao ugovor s Martonom Bukovyjem, koji se zahvalio na mjesto trenera mađarske reprezentacije, da preuzme naš klub. No u posljednji čas, s najvišega mjesta u Budimpešti, Bukovyju je zabranjeno da dođe u Beograd. Više nije bilo vremena da se krene u potragu za drugim vrhunskim trenerom, pa su u Partizanu, na nagovor moga kuma i šogora Bobe Mihailovića, odlučili da pokušaju sa mnom. Morao sam tako odustati od NK Zagreba. S Partizanom sam triput uzastopce osvajao prvenstvo, i to nakon što sam posve osvježio momčad s dječacima koje sam pretežno vježbao u pomlatku: Šoškić, braća Milorad i Bora Milutinović, Galić, Laza Radović, prezimenjaci Ljuba i Slina Mihailović, Rašović, Jusufi, Vislavski, Vasović, Rede, Kovačević, Miladinović, Kiš, blizanci Zeka i Srđan Čebinac, Bečejac, Sombolac, Vukelić i ostali.”
Kratko ste vrijeme bili i trener Dinama…
-”Da i taj polugodišnji angažman 1972. bio je, na žalost, najtamnija mrlja u mome trenerskom zvanju. Neću prežaliti što sam prihvatio ponudu Dinamova predsjednika čestitoga Drage Božića. U Zagreb sam stigao opijen slavom iz Atene gdje su me obožavali i kovali u zvijezde. Tamo sam s Panathinaikosom, bez skupih kupljenih zvijezda, dvaput osvojio prvenstvo Grčke i jednom postao pobjednik kupa. A prije nego što sam počeo pregovarati s Grcima, izmaknula mi je najveća prigoda koja mi je ikada ponuđena. Bio sam najozbiljniji kandidat za trenera amsterdamskog Ajaxa, koji se, s izvanserijskim mladim naraštajem: Cruyffom, Repom, Neeskensom, Krolom i ostalima, spremao za uzlet u Europu. Jedini mi je suparnik bio Stefan Kovacs, mađarski Židov iz Rumunjske. Tek su detalji prevagnuli u njegovu korist: govorio je francuski i njemački, a ja- ne. Najviše je ipak presudilo što su Cruyffov tast- predsjednik kluba Van Praag, te većina članova uprave i akcionara- bili Židovi.”
U Maksimiru vas nije krenula karta…
-”Dinamo sam preuzeo umjesto smijenjenog Dražana Jerkovića, koji je ostao upamćen kao najbolji strijelac u klupskoj povijesti i najveća slabost publike. No kao trenera ga nije pošlo i sjetili su se mene. Uvjetovao sam da prethodno razgovaram s Dražom, jer, Bože moj, svakome se treneru može dogoditi otkaz zbog lošeg položaja zvijezda. Predsjednik Drago Božić me uvjerio, kako će se oni s Jerkovićem rastati bez problema. Došao sam u Zagreb, a da Draža i ja nismo stigli muški popričati. Tek, počelo je prvenstvo, a rezultati- živi užas. U trinaest kola uzeo sam samo dva mizerna boda! Ali nisam bio frajer, vidio sam da me igrači, koji su se solidarizirali s Jerkovićem- sabotiraju. Javljali su mi neki klupski špijuni, kako je taj i taj prvotimac viđen uoči važne utakmice- nakresan u Samoboru. Prije treninga, recimo, priđem Josipu Laliću, a iz njega se na deset metara osjeća da je potegao. Lalić nije bio loš momak, ali su ga zlodusi zaveli i on je popustio pred iskušenjima što ih je nudio slatki život. I ne samo on… Poslije pola godine agonije, strahovito utučen i razočaran, najavim se Vidu Ročiću, koji je, u međuvremenu, na predsjedničkoj stolici zamijenio Božića- njega su smijenili, zato što je bio čovjek Hrvatskog proljeća: Savke Dabčević i Mike Tripala. Objavim Ročiću da neopozivo odlazim, a on dobričina, srce od čovjeka, tješi me i kaže mi neka se strpim, jer rezultati moraju doći zato što kvalitetno radim. Zadržavao me je da ostanem. No u meni se nakupilo previše žuči i nisam povukao svoju tvrdu odluku.”
U više ste navrata rekli, kako vam je Grčka ostala najljepša životna epizoda…
-”Da nisam proveo pet godina u Grčkoj, ne bih ni znao da sam živio. Prekrasna zemlja i prekrasni ljudi, koji se znaju, ljepše od svih, zabavljati, veseliti i uživati u muzici, hrani i piću. I danas se raznježim kad čujem buzuki i gledam dok plešu sirtaki. Dvaput sam se dnevno brijao, ujutro i navečer kad sam izlazi na provod. Nikada nisam manje spavao nego u Ateni. Bila je to obostrana ljubav: Grci su voljeli mene, a ja njih. Oduševili su se kad su otkrili da sam rođen istog dana i iste godine kao i njihova svenarodna ljubimica, operska diva Maria Callas- 3. prosinca 1923.”
Priča se da ste fascinirali svoga poslodavca odmah po dolasku u Atenu…
-”Kao igrač sam bio lisac, ali još veći i lukaviji lisac postao sam kao trener. Kad sam stigao u Atenu- buljuk svijeta na aerodromu, doček kao u bajci, kao da je stigla Jacqueline Kennedy ili John Wayne. Povedu me da se upoznam s igračima, a na stadionu me čeka šest tisuća ljudi. Omirišem i snimim situaciju, pa zapovijedim da odmah održimo trening. Najprije pokupim svih šesnaest lopti koje su oružari iznijeli i postavim ih oko ruba šesnaesterca. Kažem vrataru neka stane na vrata. On mali i već znam kako ću ga nadmudriti. Ni Šoškić, koji je daleko bolji vratar od njega, nije mogao braniti moje udarce na treningu. Načinim fintu, on se baci u lijevo, a ja loptu u desnu stranu mreže. Nakon što sam ispucao četrnaestu loptu, uz četrnaest pogodaka, prekine me prevoditelj. Treba me predsjednik, kaže mi. Predsjednik- bogataš mi se obratio: “Gospodine Bobek, mi ne trebamo trenera!” Sledio sam se i prestravio: što je sad, zaboga, zar sam ostao bez posla i prije nego što sam počeo raditi? I dok kontam što bih mu rekao, predsjednik nastavi: “Nama, gospodine Bobek, treba centarfor kakav ste vi!” Tom unaprijed smišljenom pucačkom demonstracijom, odmah sam stekao strahoviti autoritet kod igrača. Vidjeli su da više znam i umijem od njih…”
Spominjete li se vremena kad je današnji hrvatski šef države dr. Franjo Tuđman bio predsjednik sportskog društva Partizan?
-”Naravno. Upoznali smo se ubrzo nakon što je kao pukovnik bio izabran za predsjednika. Kad su me predstavili Tuđmanu, on u društvu brojnih generala glasno rekne- kako navija za Dinamo. I kako mu je drago što sam ja, kao “naš Hrvat”- upravo je tako kazao- uspio i kao igrač, a potom i kao trener. Godilo mi je kad sam više puta čuo od Franje Tuđmana, da sam najbolji nogometaš kojeg je gledao- bolji čak i od Ice Hitreca. Tuđman je rijetko posjećivao naše utakmice, radije je igrao tenis. Ali kad bi došao u ložu, uvijek je bio besprijekorno elegantan. S nogometnim klubom, Franjo Tuđman je održavao vezu putem Artura Takača i mene kao trenera.”
Za vrijeme rata sam u nekom beogradskom listu pročitao riječi slavnog vratara i manje slavnog trenera, vašeg učenika Milutina Šoškića, kako je Franjo Tuđman samo iz tinjajuće mržnje prema Partizanu, premda je bio njegov predsjednik, odredio da dresovi budu grobarski, crno-bijeli…
-”Nevjerojatno mi je da je Šoškić tako što mogao reći, kad vrlo dobro zna, kako sam Partizanove crno-bijele boje izmislio ja. Prigodom nekog sastanka utroje, predložio sam da Partizanove majice budu crno-bijele boje, poput Juventusovih. Iz praktičnih razloga. Zbog lakšeg pranja. Tuđman i Takač su se složili. Eto tako je Partizan- zbog štednje, a ne zbog Tuđmanove mržnje, dobio svoje sadašnje tradicionalne boje. A ja u takvome dresu crno-bijelih pruga- nikad nisam zaigrao.”
Ne zvuče li riječi o predsjedniku Tuđmanu kao vaše tiho udvaranje poslije boravka u Zagrebu kad ste se sastali s njime- vašim negdašnjim predsjednikom u sportskom društvu Partizan?
-”Lako vam je provjeriti da sam isto to što sada vama pričam, još prije četiri godine izjavio u beogradskim časopisima NIN-u, Dugi, Intervjuu i možda još nekim. A s predsjednikom Tuđmanom sam se u Zagrebu najprije trebao sastati na večeri nakon utakmice Croatije i Newcastlea. No kako je bio neraspoložen i utučen zbog nesretno primljenog pogotka u 118. minuti i nepravedne eliminacije Croatije iz Lige prvaka, još na stadionu mi je predložio, da bi nam bilo bolje večerati u nedjelju, poslije Croatijine ligaške utakmice sa Šibenikom. Tada sam se na večeri kod predsjednika Tuđmana, pokraj najviših klupskih funkcionera, sreo s njegovom kćerkom Nevenkom i mlađim sinom Stjepanom koji je rođen u Beogradu i tamo pošao u školu. Njih sam dvoje morao ponovo upoznavati, jer sam ih u Beogradu viđao kao malene i danas ih ne bi prepoznao. Posljednji put sam se s Franjom Tuđmanom sreo poslije utakmice Hrvatska - Bosna i Hercegovina. Ugodno me iznenadilo kad sam čuo, da predsjednik u Zagrebu prati sve utakmice Croatije- za koju ne krije da druka- i reprezentaciju Hrvatske.”
Kako vas je oslovljavao predsjednik Tuđman, a kako vi njega?
-”Mi smo u Beogradu bili na “vi”. Onda sam ga oslovljavao sa: “druže pukovniče” ili: “druže predsjedniče”. Sada se, kao i nekad, Tuđman meni obraćao sa: “Štef”, a ja njemu: “gospodine predsjedniče”. Kad sam se opustio, omaknulo mi se, pa sam ga dva-tri puta onako zagrebački, neprotokolarno zazvao: “Gospon Francek”, ali ga to nije zasmetalo.”
Koliko znam bili ste miljenik još nekih političara…
-”Meni je Berislav Badurina, kao jugoslavenski ambasador u Tunisu, pomogao da postanem trener Esperanze, koje je predsjednik bio nećak tuniskoga šefa države Habiba Burgibe. No kad su me tamo prihvatili i kad sam svojim imenom otvarao čak i vrata predsjednika republike, onda je Badurina, uz moju pomoć, lako dolazio i do najutjecajnijih ljudi tuniske politike, dotle nedostupnih jednome ambasadoru. Bio mi je zahvalan zbog toga. A šef grčke vojne hunte pukovnik Stilianos Patakos se zdušno zauzeo da preuzmem Olympiakos iz Pireja za koji je on vatreno drukao. Kad nam je, dok sam još bio u Panathinaikosu, Patakos na stadionu predavao osvojeni Kup Grčke- meni je posebno srdačno čestitao. Novine su bile prepune naših fotografija, kako nasmijani razgovaramo i rukujemo se. Priznajem, dugo sam potom strahovao, da neki list iz Beograda ne prenese koju od tih slika i napadne me na pasja kola zbog prisnosti s pukovnicima iz hunte, s kojima se Tito nije mirisao i nazivao ih je fašistima. Srećom, nisu objavili ni jednu. Slično kao ja, strepio je i Miljan Miljanić dok je u Madridu trenirao Real, a rukovao se s generalom Francom kad mu je ovaj čestitao zbog osvojenog kupa. I on je s beogradskim novinama imao sreće kao i ja… U Skoplju- nakon što sam njihovog narodnog ljubimca Vardara, poslije niza sušnih godina, uveo u Prvu ligu- mogao sam u bilo koje doba, bez najave ući i kod najviših političara. Četiri nezaboravne godine proveo sam u Skoplju. Vardara sam održao kao stabilnog prvoligaša. Makedonci su u mene gledali kao u Boga. Baš kao i Grci. Kad bih ušao u kavanu ili u restoran- nije bilo teorije da platim. Da me nije izdalo srce, ostao bih i dulje u Vardaru. I u bolesti Makedonci su se pokazali kao iznimni. Iako im je bilo jasno da više ni u ludilu neću smjeti sjesti na trenersku klupu, oni su me, svejedno, na račun države, uputili na neobično skupu operaciju u Houston kod profesora Cooleya. Platili su sve troškove puta i dvomjesečnog boravka ne samo meni nego i mojoj Olgi, koja me je pratila, njegovala i za cijelo vrijeme bila uza me.”
Jeste li se upoznali s Josipom Brozom Titom?
-”Oni koji me pitaju o Titu, iznenade se kad im kažem da se nikada nisam našao u njegovoj blizini dok sam igrao. Mi reprezentativci, koji smo pobijedili Sovjetski Savez na Olimpijskim igrama, trebali smo biti primljeni u Belome dvoru, ali do susreta nije došlo. Upoznao sam Tita kao trener Olimpijakosa 1976. u vrijeme njegova posjeta Grčkoj, na prijemu kod jugoslovenskog ambasadora. Porazgovarali smo, podsjetili se Tamperea i njegove premije od 500 dolara. Pitao me je: “Kako to da ste izgubili u finalu s Mađarima?”- “Bili su bolji od nas!”- odgovorio sam mu. Učinilo mi se, da je Tito loše poznavao prilike u nogometu i da pojma nije imao tko je, recimo, te godine bio prvak Jugoslavije. Bio je to moj jedini razgovor s njime.”
A koju ste od svjetskih ličnosti izvan politike, s kojom ste se upoznali, posebno upamtili?
-”Dok je gostovala u Zagrebu, zajedno s Bernardom Vukasom upoznao sam veličanstvenu englesku glumicu Vivien Leigh. Obojicu nas je znala, sjetila se naše odlične utakmice kad smo s reprezentacijom Jugoslavije 1950. na Wembleyju izvukli 2:2 s Englezima. A Vukasa je upamtila i po njegovim igrama za reprezentaciju Europe i svijeta u Londonu i Belfastu. Pokojni Bajdo se zatim hvalio kako je doživio nježnu romansu s njome, ali, Bog mu duši dao mira, u tu njegovu priču nisam povjerovao. Može biti i iz pakosne muške zavisti…”
Zapričali smo se o vašim susretima s političarima i glumcima, ali zapostavili smo nogometaše. Molim vas, nanižite mi najbolje, dakako po vašem izboru…
-”Od stranih igrača najbolji je, po mome ukusu, bio Pele. A za njime: Alfredo Di Stefano, Ferenc Puskas, Bobby Charlton, Michel Platini i, naravno, Diego Maradona. Po onome kako sada igra, i Ronaldo obećava da će stati njima uz bok. Neki iz mog naraštaja su mi zamjerili, što sam se u jednoj anketi o najboljim igračima Jugoslavije od 1945. pa u idućih pet desetljeća odlučio za Dragana Džajića. O njemu kao sportašu mogu izreći samo najljepše stvari. Od onih koji su igrali sa mnom, na prvo mjesto stavljam Zlatka Čajkovskog. Kad sam ga posljednji put sreo- snuždio sam se. Mučenik se zgurio i jedva je hodao, bio je teški invalid. Imao je četiri “bypassa”, promijenili su mu srčani zalizak, isjekli mu prepone i ugradili umjetni kuk. A bio je najizdržljiviji igrač na svijetu. Uistinu, krivo mu je bilo kad bi sudac odsvirao da je prošla devedeseta minuta. Onda na Čik u čudu pita: “Zar je moguće, ljudi, da je kraj?” Fanatično je volio nogomet i živio za njega. Osim Čika, veliki su majstori bili Vukas, Mitić, Zebec, Ivica Horvat, Miloš Milutinović, Beara, Šekularac…”
A koga ste zapazili od današnjih, od onih koji igraju u Jugoslaviji i Hrvatskoj?
-”Ponekad se ulovim da ne mogu dokučiti tko od sadašnjih momaka zna, a tko ne zna igrati nogomet. Igra se toliko brzo, nogometaši se odmah oslobode lopte pa ne mogu zaključiti što oni, zapravo, znaju s loptom. Od mladića koji su igrali u Beogradu i u Zagrebu najprije bih kao najvećeg znalca izdvojio Roberta Prosinečkog. Umije primiti loptu, dati je, predriblati igrača, zapucati na gol. A ima još niz svjetskih klasa: Mijatović, Savičević, Mihajlović, Jokanović, Jugović u Jugoslaviji, Šuker, Boban, Jarni, Bokšić, Stanić u Hrvatskoj…”
Vas je bilo teško čuvati. Recite mi: protiv koga niste voljeli igrati?
-”Protiv pokojnoga Čite Cizarića iz Dinama i Vladice Popovića iz Crvene Zvezde. Obojica su me stalno tukli po cjevanicama. Dok me je Cizarić još i provocirao svakojakim upadicama, Vladica je bar bio pristojan, pa se uvijek, pošto bi me odalamio, ispričavao: “Izvini, majstore!””
Vaš je pisac dužan reći čitatelju, da je uz pokroviteljstvo tjednika Nacionala, kojega je novinar- lani organizirao putovanje junaka naše priče iz Beograda u Zagreb. Hrvatski veleposlanik u Jugoslaviji dr. Zvonimir Marković, odobrio je odmah neophodnu vizu Stjepanu Bobeku, koju je konzul Neven Vranković utisnuo u njegov crveni jugoslavenski pasoš; i, k tome, nam ponudio službeni Marcedes s vozačem.
Za rekordna tri sata i dvadeset minuta, uz najkraće pogranične procedure, pred ponoć, pristali smo u Zagreb, ispred kuće Štefova starijega brata Vilka, u Prečku.
Vozač, Dalmatinac Ivica, koji je o velikom Bobeku slušao od svoga oca, prašio je poput Villeneuevea, negdašnjim, mahom praznim, autoputom bratstva i jedinstva.
Poslije deset dugih ljeta, Štef se vratio gradu koji je napustio kao mladić.
-”Sve sam manje vjerovao da ću doživjeti trenutak kad ću ponovo vidjeti Zagreb!- ganuto mi je ponavljao Bebek.
Osobno se raznježio kad smo prozujali pokraj mjesta gdje je nekoć bila njegova rodna kuća, a na kome je sada hotel Internacional.
Četrnaest dana, koliko je proveo u Zagrebu, Štef je izvanredno iskoristio. Pitao sam se, odakle mu izvire tolika snaga, jer njegov je dan trajao od jutra do sutra. Izašao bi oko deset prije podne, a vraćao se u sitne sate, najčešće u pola tri poslije ponoći.
Najdraži susret bio mu je sa starim nogometnim internacionalcima Acom Živkovićem, krepkim osamdesetgodišnjakom, južnoafričkim umirovljenikom; i dvije godine mlađim i jednako čilim Franjom Glaserom, svojim suigračem i trenerom u Partizanu. Obojica su udovci i stanuju u domu za stare. Svakog su se jutra nalazili na kavi i priči u Gradskoj kavani.
Zapanjio sam se, kad sam shvatio, da se Bobek tek sada upoznao sa Živkovićem koji mu je bio mladenački idol:
-”Aca je bio velemajstor lopte, čudo od tehničara, a ja sam upijao njegove pokrete, skidao ih i oponašao. Još sam ga više oponašao po elegantnome, kicoškom odijevanju. Hodao sam kao Aca, gestikulirao kao Aca, vezivao kravatu kao Aca, kupovao obuću kao Aca i češljao razdjeljak po sredini kao Aca. Zbog tog hodanja isturenih grudi, prijatelju u Trnju prozvali su me Puran i taj me nadimak i danas prati među starijima u Zagrebu.”
Kako to da se dosad niste upoznali sa Živkovićem?
-”Kad sam bio dečko, Aca Živković je za me bio nedodirljiv i nisam mu se usudio pristupiti. S početka rata, on je prešao u diplomatsku službu i bio je službenik u Veleposlanstvu NDH u Bukureštu. Potom je emigrirao u Južnu Afriku i u Zagreb se vratio tek 1990. Aca je u više navrata čitao moje izjave kad sam govorio o njemu kao svome uzoru i to ga je veselilo. Upoznali smo se vrlo kasno. Ali bolje kasno nego prekasno!”- kaže Bobek.
Da je stigao prihvatiti sve pozive za ručkove i večere, koji su pljuštali odasvud, Štef bi morao ostati u Zagrebu bar do početka novog stoljeća.
U restoranu “Kerempuh” na tržnici na Dolcu, iznad Jelačićeva trga, nekadašnji reprezentativni branič Dinama Mirko Braun, bar 140 kila teški vlasnik “Charliea”, najkultnijeg kafića u centru Zagreba, upriličio je u Bobekovu čast gala gurmanski ručak. Premda je bila pasja vrućina, oko plus 30, služili su pečenice sa zeljem- hrana koju Zagorci, po običaju, počnu jesti kad zamiriše na snijeg. A muško društvo odabrano od jelaca: pored Štefa Bobeka, njegova mlađeg brata Ote i domaćina Brauna, za stolom su se iz kohorte poznatih našli: Veljko Knežević, jugoslavenski ambasador u Zagrebu, Davor Štambuk, svjetski poznati karikaturist Ici Parisa, Rikard Brzeska, umirovljeni glumac i nogometni sudac, Duško Antunović nekoć sjajni vaterpolist Partizana, a kasnije kao trener Mladosti trostruki klupski prvak Europe, Željko Malnar globtroter i putopisac, te vaš člankopisac:
-”Mi smo jedini iz Partizana!”- obratio se Štef Bobek Dušku Antunoviću. Njih dvojica su sastavili 189 utakmica za A reprezentaciju Jugoslavije: Bobek 63 za nogometnu, a Antunović 126 za vaterpolsku.
-”I ja sam iz Partizana! Navijam za Partizan!”- na to upadne Veljko Knežević (o njemu je Željko Malnar u svojoj stalnoj kolumni u Globusu, gdje je duhovito opisao ugodni “krvavičji skup”, napisao da je: “jedini legendarni Zagrepčanin koji je uspio u dijaspori pa je sada veleposlanik SR Jugoslavije u Hrvatskoj”).
-”E neće biti!”- prekine Duško ambasadora: -”Dok smo nas dvojica igrali, ti si nas mogao samo gledati!”
A propos onih koji igraju i gledaju, Bobek diktira Malnaru u pero i on će njegove misli nekoliko dana kasnije vjerno pretočiti u svome listu: “U moje vrijeme nije se mnogo trčalo, ali se igralo pametno. Danas se igra sasvim drugačiji nogomet od onoga koji sam ja igrao. Prije je sirotinja igrala, a bogataši su gledali!”
Kad se izmijenila tko zna koja runda bijelog zagorskog vina, netko se sjetio Štefove izjave u Večernjem listu da želi biti pokopan u Zagrebu: -”Ali taj dan je još daleko!”- podigne čašu Bobek: -”I daj Bože, da vam za sto godina svima dođem na sprovod. Ili vi meni. Također- za sto godina!”
Kasnije se na aperitivu kod “Charliea” pridružio nam se zagrebački novinarski doajen Zvonimir Magdić- Amigo, najveći Bobekov zagrebački obožavatelj:
-”Znate, Štef”- rekao je Amigo Bobeku: -”gledao sam vas bar sto puta kako igrate. I znajte, nikada niste učinili nijedan krivi potez!”
PIŠE: PERO ZLATAR, za časopis Nogomet (brojevi 7 i 8, 1998. godine)
