English
Croatian
Brojne se nogometne karijere vežu uz osvojene trofeje, reprezentativne nastupe ili skupe transfere. Međutim postoje i osobitosti po kojima se neki, doduše vrlo rijetki igrači, razlikuju od ostalih
Među njih definitivno spada i trenutačno igrač koprivničkog Slaven Belupa, 29-godišnji Miljenko Kovačić, čija je životna odluka bila da u dobi između 25. i 27. godine, možda i najvažnijoj za potvrđivanje svakog nogometnog znanja, prekine karijeru zbog drugih duhovnih zadovoljstava.
Naravno, u sportski život krenuo je kao velika većina ostalih nogometaša, dvojeći između dviju ljubavi, tenisa i nogometa:
-Započeo sam karijeru u zagrebačkom Dinamu još 1983. godine i prošao sve uzraste Dinamove škole, od pionira do seniora. Naravno, kao i brojna djeca u toj mladenačkoj dobi bavio sam se i drugim sportom. U mom slučaju to je bio tenis, u kojem sam imao vrlo dobre rezultate. Jedno sam vrijeme bio i br. 1 na rang-listi igrača do 12 godina u Hrvatskoj, 4. u bivšoj Jugoslaviji. Tenis sam počeo trenirati sa šest godina, a nogomet tek s deset. Dvije godine paralelno sam se bavio s oba sporta, što je uz školu bilo ipak malo previše. Posebice što sam u Maksimir svaki dan putovao iz Vrbovca. Postalo mi je prenaporno i morao sam se odlučiti. Budući da sam za nogomet zbilja bio talent, a u toj dobi osim talenta ne možeš mnogo više ni pokazati, odlučio sam se za nogomet. Brzina još nije bila toliko izražena koliko neke druge kvalitete i bio sam standardan Dinamov igrač u svojoj kategoriji. Tog trenutka u meni je bila veća želja za nogometom nego za tenisom, mada mi mnogi kažu da sam možda i pogriješio- opisao je početak nogometne karijere Miljenko Kovačić.
Nakon dječačkih koraka, krajem 80-ih i početkom 90-ih uslijedila je borba za mjesto u Dinamovoj seniorskoj momčadi u kojoj su tada igrali Davor Šuker, Zvonimir Boban, Mladen Mladenović, Dražen Ladić, Kujtim Shala, Gregor Židan...
-Sa 17-18 godina potpisao sam prvi stipendijski, odnosno profesionalni ugovor i ušao u seniorsku momčad koju je tada vodio Vlatko Marković. Redovito sam bio alternativa Shali, kojeg sam najčešće mijenjao u drugom poluvremenu. Kada je krenula Hrvatska liga, tadašnje vodstvo kluba dovelo je Gorana Vlaovića i Zorana Sliškovića, a ja sam otišao na posudbu u Segestu gdje sam prvih šest mjeseci igrao, a drugih šest pauzirao zbog ozljede. Od 1992. do 1996. nisam uspio izboriti standardno mjesto u ekipi. Uvijek sam ulazio po poluvrijeme, rijetko kada sam odigrao utakmicu u komadu.
U to vrijeme mnogi su govorili o vašem velikom talentu, ali pravu priliku niste dobili.
-Teško se u to vrijeme bilo dokazati jer ako te netko ne istrpi pet-šest utakmica u kontinuitetu, teško je dokazati vrijednost. Ulazio sam samo kada se netko ozlijedio i mislim da pravu priliku, nakon koje bi mi netko mogao reći jesam li je iskoristio ili ne, nisam dobio. S druge strane, da sam bio nekakva ekstra klasa, možda bih i u tom kratkom vremenu prisilio nekoga da me stavi unutra. Međutim, isto tako je znano da sa 18-19 godina netko može biti toliko psihički jak da se nametne i uzvodno plivati. Nisam bio razočaran jer sam kasnije otišao u Italiju.
Odlazak u talijansku Bresciu bio je pravi potez....
-Uz pomoć Predraga Račkog otišao sam u potragu za sredinom u kojoj ću moći krenuti ispočetka i pokazati što mogu. Nakon dva dana probe, odlučili su me uzeti. U vrijeme kada sam dolazio Brescia je bila sedmoplasirana momčad Serie B, a do kraja sezone, u kojoj sam odigrao odličnih 16-17 utakmica i, istina, zabio samo dva gola, Brescia je osvojila prvo mjesto odnosno plasman u Serie A. Međutim, zbog nestandardnosti u Dinamu i prevelikog napora u talijanskoj ligi, dobio sam upalu trbušnih ligamenata. Umjesto stanke, često sam nastupao pod blokadama. Zbog toga sam bio prisiljen propustiti cijelu sljedeću sezonu Serie A. Brescia je ponovno preselila u Drugu ligu, a ja sam četvrtog dana priprema za novu sezonu zaradio distorziju gležnja i mjesec dana nisam mogao stati na nogu. Za to vrijeme drugi su ugrabili priliku.
Tada ste odlučili prekinuti karijeru?
-Ta je ozljeda bila samo kap koja je prelila čašu i navela da se vratim kući.
Mnogi sigurno misle kako ste sa zarađenim novcem tu odluku donijeli mnogo lakše.
-Vjerujem da svi tako misle, ali to uopće nije bilo bitno. Moj životni moto tada je bio: Jednostavno življenje, a visoko razmišljanje. Stjecanje znanja i život prema duhovnim principima i kriterijima, dovode te u situaciju da imaš male materijalne prohtjeve. Život koji sam tada živio i onaj koji živim sada vrlo je jeftin.
O kakvim je životnim spoznajama riječ?
-Još kao dječak počeo sam se zanimati za duhovnost i religiju. Od najranije dobi učio sam neljudske odnose, zlobu, nepoštenje... Želio sam otkriti zbog čega ljudi moraju živjeti u takvoj neslozi, nesretni i puni tjeskobe. Počeo sam o tome razmišljati, čitati Bibliju i druge svete spise tražeći odgovore na sva ta pitanja. Shvatio sam da način i stil života, smjer u kojem civilizacija ide vrlo teško mogu donijeti sreću i zadovoljstvo, došao sam do zaključka da su temelj našeg društva kontra duhovnim principima i religioznim zakonitostima. Spoznavši sve to, a usput sam bio od svega toliko izranjavan, izlaz sam vidio u životu u skladu s duhovnim zakonitostima koje sam prihvatio kao jedini pravi put za sreću i odlučio sam se za prekid karijere. Nisam zažalio, ponajprije jer sam postao sretan, pokrpao sam sve rane. Trebale su mi te dvije godine da se izgradim kao osoba i dovedem se u red.
Odnosi li se vaša duhovnost na određenu vjeru?
-Poanta svega je da je Bog samo jedan. Razni pravci samo su putovi dolaska do iste stvari. Za sebe ne mogu reći da sam čovjek ijedne vjere. Vjerujem u Boga, ne promičem određenu vjeru već pronalazim duhovnost u duhu, koja se razlikuje zavisno od tradicije. Nije problem u kojoj tradiciji čovjek obitava, već da je živi iz dana u dan. Ako si kršćanin, slijedi kršćanska načela u potpunosti, a ne samo one dijelove koji ti trenutačno odgovaraju. I na taj način je Bog zadovoljan čovjekom, bez obzira na to kojoj tradiciji pripada.
Ipak, u proljeće 2001. uslijedio je povratak nogometu.
-U te dvije godine shvatio sam da ljudi nisu tako loši kakvima sam ih doživljavao. Naučio sam u njima gledati ono dobro i kvalitetno. I truditi se da ih svojim djelatnostima potičem da razvijaju vlastite dobre, svete i kvalitetne odlike. Shvatio sam da se istinski izgrađujemo ako surađujemo s mnogo više međusobne tolerancije, ljubavi i zajedništva. I u meni se ponovno javila želja za nogometom. Vratila se moja stara narav. Počeo sam u svom PIK Vrbovcu, da vidim kako će sve štimati. U šest mjeseci postigao sam deset pogodaka i shvatio da se mogu vratiti. Čak sam vidio da igram za klasu bolje nego prije prekida i eto me sada u Slaven Belupu. Kada čovjek živi čišći i religiozniji život, tada mnogo jasnije doživljava stvarnost i kvalitetnije može sudjelovati u društvu, a samim time i bolje raditi posao kojim se bavi. To je razlog zbog kojeg sam imao uspjeha u nastavku karijere. Nadam se da ću kroz mjesece koji dolaze, a zna se da za pravi povratak treba isto vremena koliko je trajao prekid, igrati još bolje.
Nakon dobrih igara, posebice u Intertoto kupu, našli ste se na širem reprezentativnom popisu.
-Drago mi je što me se izbornik sjetio, ali mislim da bi ozbiljan pritisak na poziv izbornika trebale biti moje kontinuirano dobre igre i pogodci.
Ambicija, dakle, imate. Postoji li mogućnost da opet krenete u inozemstvo?
-Ne razmišljam gdje ću završiti karijeru, prihvaćam sve mogućnosti. Važno mi je samo da svoje znanje provedem u djelo. Odlazak u svijet nije mi opterećenje s obzirom na duhovna znanja koja imam. Da me pošalješ i u pakao, znao bih se nositi s time.
Tko vam je najveća podrška na životnom putu?
-Dragi Bog, on me sve naučio. On je moj trener i vodič. A naravno i supruga Goga, koja je sa mnom proživjela duhovni razvoj i olakšala mi sve prelazne faze- završio je Miljenko Kovačić, kojeg u životu vesele i sinovi, 4-godišnji Govinda i 1-godišnji Satya.
Razgovarao: Silvijo Škrlec (Nogomet, 2002. godine)
No comments :
Post a Comment