Language

Saturday, June 23, 2018

ČUDO U BELO HORIZONTEU

-Joe Gaetjens na ramenima brazilskih navijača

Sport je kroz povijest znao ispisati puno lijepih priča. Ovo je samo jedna od njih. Nogomet je opet pokazao kako je ipak više od samog sporta. Utakmica SAD i Engleza koja se odigrala na Svjetskom prvenstvu 1950. se smatra za jednim od najvećih iznenađenja u povijesti Mundijala. Svjetsko prvenstvo održano u Brazilu te godine je prvo prvenstvo nakon drugog svjetskog rata. Na prvenstvu je igralo nekoliko vrlo dobrih momčadi poput domaćina Brazila te Engleza ali i amateri iz SAD-a i Bolivije. Svjetsko prvenstvo je osvojio Urugvaj nakon 2-1 pobijede nad Brazilom danas poznata pod nazivom “Maracanazo“. O toj utakmici nekom drugom prigodom.
Englezi su u to vrijeme sasvim sigurno bili najbolja momčad u Europi. Osim što su bili veliki favoriti uoči ove utakmice, slovili su i za jednog od favorita cijelog turnira. Nakon rata su bili poznati pod nazivom “kraljevi nogometa“ zbog zapaženih rezultata. Ovo je bilo prvo prvenstvo za Englesku zbog toga što nisu bili u dobrim odnosima sa FIFA-om te su bojkotirali prva tri izdanja.
S druge strane Amerikancima je ovo bilo treće svjetsko prvenstvo. 1930. su završili treći ali se nakon toga nisu proslavili. 1934. ih je Italija izbacila u prvoj rundi sa ukupni 7-1. 1948. su izgubili i od Norvežana sa čak 11-0 što je i dan danas njihov najveći poraz u povijesti. Momčad SAD-a je bila sastavljena od poluprofesionalnih točnije većinom amaterskih igrača. Igrače su birali i ovisno o tome tko će od njih dobiti slobodne dane na poslu. Tako je za Amerikance igrao student s Haitija koji je u slobodno vrijeme prao suđe u jednom restoranu te vozio mrtvačka kola. Student koji je od anonimca postao heroj.  
Englezi su bili toliko jaki da su čak mogli složiti i dvije momčadi. Druga momčad je bila na turneji po Sjevernoj Americi dok se A momčad pripremala za prvenstvo. Na turneji je bio i Stanley Matthews koji je u to vrijeme bio jedan od najbolji svjetskih igrača, a kasnije je postao i prvi osvajač Zlatne lopte. 10 dana prije svjetskog prvenstva B momčad Engleske je, tokom turneje, odigrala i prijateljsku utakmicu protiv SAD-a. Pobijedili su Englezi sa 1-0. S obzirom na rezultat očekivala se još lakša pobjeda A momčadi na predstojećem prvenstvu.  
Oboje su bili svrstani u B grupu zajedno sa Čileom i Španjolskom. U prvom kolu Englezi su pobijedili Čile sa 2-0 dok su Ameri izgubili od Španjolaca sa 3-1 iako su vodili.
U drugom kolu su igrali SAD i Engleska, a utakmica se odigrala u Belo Horizonteu. Nešto više od 10 000 ljudi je prisustvovalo ovo nevjerojatnom događaju. Najbolji Englez Matthews nije igrao u prvoj utakmici protiv Čilea jer su ga čuvali za teže utakmice. Zbog istog razloga nije igrao ni u ovoj utakmici. Valja nadodati kako u to vrijeme nije bilo zamjena.  
Ono što se dogodilo tog 29. lipnja 1950. i dalje se smatra za jednim od najvećih iznenađenja u povijesti svjetskih prvenstava. Već nakon minute i pol Englezi su natjerali američkog golmana Borghija na prvu obranu. Ukupno su u početnih 12 minuta imali 6 čistih prilika od kojih je nešto obranio golman, a nešto stativa. Kao što se prisjeća Borghi: „nadao sam se da ću primiti samo 5-6 golova“. SAD je uputio samo jedan udarac kojeg je lako obranio vratar Engleske. U 37-oj minut se dogodio ključan trenutak susreta. Walter Bahr je uputio loptu u sredinu engleskog kaznenog prostora koja se ipak činila predalekom za sva četiri napadača SAD-a. Golman Williams je koraknuo kako bi sakupio loptu međutim Gaetjens se bacio glavom prema lopti te ju je uspio zahvatiti. Kimnuo je glavom što je bilo dovoljno da lopta promijeni smjer i brzinu. Lopta je pored zbunjenog Williamsa završila u mreži. Gol! SAD vodi 1-0. Englezi su bili jako ljuti na pogodak koji su primili. Došlo je vrijeme da Amerima "očitaju" lekciju međutim put do mreže Borghija nisu pronašli. Borghi je obranio sve udarce koji su išli prema golu. Kraj je utakmice. David je pobijedio Golijata. Nakon posljednjeg sučevog zvižduka brazilski navijači su uletjeli u teren kako bi zajedno s igračima SAD-a proslavili pobjedu i ispadanje Engleza sa prvenstva.  
Izjava branič SAD-a Harryja Keougha: „Trudiš se i uspiješ izdržati neko vrijeme, ali obično ne izdržiš toliko dugo protiv momčadi koja je puno bolja od tebe kao što smo mi učinili, a posebno kada smo zabili prvi pogodak. Bili bismo sretni s porazom od 2-0. Ni u najluđim snovima nismo mislili kako možemo pobijediti. U glavama nam je bilo kako da damo najbolje što možemo i nadati se dobrom rezultatu.„
Jedan od najbolji engleskih nogometaša u povijesti, Tom Finney: „Bila je to jedna od utakmica koju ti je suđeno izgubiti. Pogodili smo stativu nekoliko puta. Da smo igrali 100 puta lagano bi ih tukli u 99 navrata.“
Iako se često zna pročitati kako su engleske novine napisale da je konačan rezultat bio 10-1 (jer nisu vjerovali da su izgubili sa 1-0) to ipak nije istina ili ostaje mit. Englezi su službeno ispali nakon trećeg kola gdje su, još uvijek pod šokom, izgubili od Španjolaca sa istim rezultatom.
Međutim ovom veličanstvenom pobjedom SAD-a se nije nastavio “rast“ nogometne reprezentacije niti je dovelo do veće popularnosti tog sporta u Americi. U trećoj utakmici SP-a 1950. su izgubili 5-2 od Čilea. Na sljedeće svjetsko prvenstvo su trebali čekati čak 40 godina. Iako je nogomet u SAD-u tek na petom mjestu po popularnosti, reprezentacija je uspjela ostaviti jedan veliki trag u povijesti najvećeg nogometnog natjecanja. Još jedna priča koja potvrđuje kako ništa nije nemoguće, samo treba vjerovati. O ovoj nevjerojatnoj utakmici je snimljen i film pod nazivom „The Game of Their Lives“ (Utakmica njihovih života) koji je nastao na temelju istoimene knjige.

Momčadi SAD-a i Engleske iz albuma "Balas futebol!- Copa do Mundo 1950"
-Frank Borghi i Harry Keough (kapetan)

-Joe Maca i Ed McIlvenny

-Charlie Colombo i Walter Bahr

-Frank Wallace i Gino Pariani

-Joe Gaetjens i John Souza

 
-Ed Souza


-Bert Williams i Alf Ramsey

-Bill Eckersley i Billy Wright (kapetan)

-Laurie Hughes i Jimmy Dickinson

-Stanley Matthews i Stan Mortensen

-Jackie Milburn i Roy Bentley

-Tom Finney

No comments :

Post a Comment