ASPARUHOV I KOTKOV, DVA PREKRASNA SRCA

Bugarska je kroz povijest imala puno dobrih i legendarnih igrača od njihove zlatne generacije sa svjetskog 1994. pa sve do njihovog najboljeg strijelca Dimitra Berbatova. Međutim ovo je priča o dvojici velikih prijatelja i dva prekrasna srca, kako pjesma kaže, Asparuhovu i Kotkovu.

Teško da ih se itko od današnjih ljubitelja nogometa sjeća ali oni su zlatnim slovima upisani u Bugarski nogomet ali ne samo u nogomet nego i tadašnji komunistički život. Oni su bili radost za tadašnji “običan“ puk a tome svjedoči i oko 550 000 ljudi na pogrebu. Životi su im se tragično ugasili na vrhuncu njihove moći.

Njihov nogometne karijere nisu išle istim putem. Jedan je bio idol navijača Levskog dok je Kotkov bio na drugoj strani grada u dresu Lokomotiva (Sofija). Obojica su rođena u glavnome gradu Bugarske. Iako su se puno družili i bili veliki prijatelji, bili potpuno različite osobe.

Asparuhov je bio miran i obiteljski čovijek za razliku od Kotkova koji je bio mangup te je volio popit koju čašicu više, a najdraže piće mu je bio konjak. Iako je pio Kotkova to nije sprječavalo da bude najbolji na terenu. Asparuhov je živio sa suprugom i sinom. Bio je puno odgovorniji od prijatelja.

Iako su bili puni suprotnosti na terenu su bili kao jedan mozak. Kotkov je svoju karijeru počeo u već spomenutom Lokomotivu. S Lokomotivom je bio prvak Bugarske. Nakon više od 10 godina provedenih tamo pridružio se Asparuhovu u Levskom. Asparuhov je osim za Levski igrao i za Botev Plovdiv. Zajedno su s Levskim osvojili duplu krunu 1970. 

                                                 

Zbog svoje discipliniranosti Asparuhov je za nacionalni tim zaigrao sa samo 19. godina dok je Kotkov na to trebao čekati sve do svoje 26-e. Englezi često znaju reći da je Asparuhov jedan od najpodcijenjenijih igrača ikada a posebno se sjećaju njegovog gola kojeg je zabio Englezima na Wemblyju. Nakon jedne izbijene lopte u zraku je otresao Bobbyja Moorea, tada jedan od najboljih obrambenih igrača, zatim kroz noge gurnuo Brianu Laboneu te zabio pored nemoćnog Gordona Westa. Jedan od najljepših golova ikada zabijen na Wemblyju. Gundi, kako je bio njegov nadimak, proglašen je za najboljeg bugarskog igrača 20. stoljeća.

Georgi Asparuhov i Nikola Kotkov- Bugarska WC 1970 "FKS stickers"


Panini sličica Asparuhova sa svjetskog 1970. 

Osim za reprezentaciju odlične igre prikazivao je i za Levski u Kupu kupova gdje je zapeo za oko velikanima poput Benfice i Milana. Nakon uzvrata protiv Benfice na Da Luzu, koji je Levski izgubio 5:3, veliki Eusebio je ostao u čudu. Asparuhov je zabio sva tri gola. Benfici do tada nitko nije zabio tri gola na njihovom stadionu. Benfica ga je pokušala dovesti ali komunističke vlasti su rekle ne.

Osim Benfice i Milan je zapazio Asparuhova protiv kojega su također igrali u Kupu kupova. Talijani su mu nudili sve od plaće kakvu su imali samo trojica najboljih u Milanu, premije po dobivenoj utakmici sve do stana i automobila na korištenje. Za talijanske medije je izjavio da za njega postoje samo Bugarska i Levski. Tamo se rodio tamo će i umrijeti.

Nakon prelaska Kotkova u Levski postali su nerazdvojni. Uživali su enormnu popularnost. Ljudi su živjeli za to da ih dotaknu. Obilježili su jednu cijelu generaciju.

Živote su izgubili u prometnoj nesreći 30. lipnja 1971. Tog kobnog lipnja 71' krenuli su na prijateljsku utakmicu Boteva koji je slavio 50 godina postojanja. Kotkov je dobio poziv da zaigra pa je pozvao Gundija da pođe s njime. Na putu su stali na benzinsku kako bi napunili gorivo. Umjesto da pričeka ostatak Asparuhov udario po gasu. Na prvome sljedećem križanju sa svojim slavnim Alfa Romeom se zabio u nadolazeći kamion. Istog trenutka je izbio požar i nije im bilo spasa. Asparuhov je imao 28 a Kotkov 32 godine.  

Vijest o nesreći se brzo proširila Bugarskom. Desetine tisuća ljudi se počelo okupljati na stadionu Levskog a prema neslužbenim podacima na pogrebu je bilo oko 550 tisuća ljudi što je nakon smrti cara Borisa III. bio najveći javni događaj u Bugarskoj.

Kasnije su kružile priče da su komunisti bili ljubomorni na njihovu popularnost, posebno Asparuhovu, te da su oni krivi za nesreću. No kako god bilo Asparuhov i Kotkov su ušli u legendu. Kasnije je nastala i pjesma posvećena njima: “Dvije devetke“.

Kraj ceste s lijeve strane, na križanju

I zimi i ljeti, dva buketa stoje.

Dva usamljena buketa na križanju,

Čekaju na nas ako prođemo tuda...

Oni opet čekaju na nas, i po kiši i po snijegu,

I opet se sjećamo ceste...

Dvije najdraže klupske devetke

I danas nadahnjuju svaku bugarsku ekipu...

Asparuhov i Kotkov, dva prekrasna srca,

Asparuhov i Kotkov, besmrtna sunca...

Iako spaljeni u mučenički pepeo

Mi ćemo ih zauvijek pamtiti kao zanosne ptice...

Autor: Ivo Bozhkov